Tag Archives: Tunis

I JOŠ MALO O TUNISU

Mala škola arapskog i par svjeta za šoping

VI. DIO

Potaknuta lijepim riječima svojih prijatelja (znanih i neznanih) odlučila sam dodati par općih informacija o zemlji (Tunisu) i nekoliko riječi arapskog koje su meni olakšale život u turističkoj meki.

Država: Republika Tunis (oni kažu Tunisia za državu, a Tunis je glavni grad) ili ti Al-Jumhūriyyah at-Tūnisiyyah
Glavni grad: Tunis
Zastava: (vidi sliku) jako podsjeća na tursku zastavu pa neka vas to ne zbuni
Površina: 163.610 km2
Stanovništvo: 10,1 mil
Jezici: arapski, francuski
Valuta: tuniški dinar (TND) ( 1 TND = 4 kn)

Ekonomija: najveći proizvođač datulja u svijetu, 4. najveći proizvođač maslinovog ulja

Evo sad nekoliko izraza koje pokušajte naučiti i koristiti. Dakako, ne znam kako se sve te riječi u originalu pišu, ali mi smo ih ovakve savladali i kao takve koristili. Dosta slova, slogova, riječi, arapi progutaju ili izgovaraju iz grla, no čak i doslvno izgovorena riječ biti će dovoljna da uspostaviti dobar odnos s trgovce i ponekad osvojite njihove simpatije. (Ja kad sam na aerodromu pozdravila tipa koji čekira putovnice, čovjek se nije mogao načuditi i odmah je doviknuo svom frendu, kao da ne može vjerovati. A osmijeh tek čini čuda!)

Salam – pozdrav, uvijek tako možete pozdraviti (na dolasku ili u prolazu), bok
Ashlema (asljema – tako otprilike zvuči) – bok, dobar dan, pozdrav
Bishlema (bisljema) – pozdrav na odlasku
Šukran – hvala
Aišek – hvala
Zbahir – dobro jutro
Zbahur – dobro večer
Treta beera – tri pive (ovo smo naučili prvu večer i koristili je vrlo često tijekom boravka)

Trebat će vam u trgovini
Kadež? – Koliko?
Barša – puno (kad želite reći da nešto puno košta)
Bankrot  – to ćete često čuti jer će vam trgovci to često uzvikivati, kad im kažete neku svoju ludu, nisku cijenu. Neka vas to ne zbuni, budite uporni. Mi smo kasnije njima govorili “No, no, vi go bakrot!!!”
Emši! – Marš! – ovo upotrijebite ako vam netko fakat ide na živce i odmah ćete ga se rješiti. Nemojte se baš razbacivati s ovom riječi jer zapravo nije lijepa. Dakle, ako se nekoga ZAISTA, ALI ZAISTA želite riješiti i ide vam već toliko na živce te bi ste ga najrađe odvalili šakom. (malo karikiram, ali da skužite poantu)

Ostalo što smo naučili:
Me – voda
Debuza me – boca vode
Atini debuza me – hoću bocu vode
Atini busa – hoću pusu (ne znam kad ćete ovo koristiti, ali eto to su mene naučili, uz par drugih “lijepih” riječi koje jednostavno ne smijem reći da znam)
Mazo – koza (pa pripazite kad svojoj dragoj vičete “Mazo moja”  – mi smo si to non-stop tepali)
Yalla – idemo
Saahbi – prijatelj
Habibi – ljubavi (oni si svi tako tepaju, ovo se odnosi na muškog prijatelja, ali skraćeno i za ženu)
Habibti -ljubavi (ako se obraćamo ženi)
Hasan – konj
Bim – magarac
Jasar ili Alisar – lijevo
Jamini ili Alimini – desno

Znate li francuski, ne biste trebali imati problema s komunikacijom. Mnoge riječi u arapskom se u govoru skrate. Meni su eto samo ove ostale u sjećanju,a nadam se da će i vama dobro doći.

_________________________

Zanimljivo mi je da danas kada znam puno više o arapskom jeziku i kulturi kako je čudno znati jezik koji ima toliko dijalekata koje ne možete razumijeti. Ovim putem pozdravljam svog profesora arapskog koji će možda jednom pročitati koji moj tekst o Tunisu i ove retke s riječima i sigurna sam da će se od srca nasmijati. Kako bi rekao: tvoji Tunižani 🙂 (dodano 07/08/2012)

 

Advertisements

SAFARI U TUNISU (5)

Kad priča dobije zavšetak
V. DIO

Prije nego nastavim svoju priču želim vas razveseliti novim/starim hitom, arapske muzike. Otkad sam se vratila iz Tunisa vrtim samo CD arapske glazbe koji me svaki put toliko oraspoloži i mislima vrati natrag u ludu vožnju džipom, gdje mi vrištimo od sreće dok trešti glazba u autu. Ma, što da kažem! NEPROCJENJIVO!

6. dan – Ustajanje i doručak je brzinsko. Nastojimo izbjeći ona tri busa maturanata koji su nam sinoć pomalo išli na živce. Ali kako da im zamjerimo. Mi smo preživjeli, a izgleda da su i oni. Pomalo čudno nakon svega što su radili na bazenu.

Naše drage Toyotice. Mislim da nekako osjećamo da idemo prema kraju da naš put napokon mora završiti ili barem ovaj dio priče. Krećemo prema oazi Chebika, a potom vijugavom cestom prema Tamerzi. U Chebiki se spušamo na sam izvor. Ovdje je predivno, ali je toliko vlage u zraku da jednostavno ne mogu vjerovati koliko sam se preznojila u tih sat vremena. Pogled govori sve. Nisam sigurna što da vam kažem o ovim oazama, imaju svoju povijest, ali kako bi se sve to zaista vidjelo morate ipak imati malo više vremena, i uplanirati sve to. Možda je idealna opcija privatni vozač. Platiš pa te sinko vozi kud god te volja.

U Chebiki naravno svi hrlimo na čaj, kavu i klopu. Žalim sve one koji ne mogu ujutro jesti. Nema mi slađeg od finog, šmekastog i obilnog doručka. Kako drugačije započeti dan!?

Tamerza mi je ipak bila malo slađa. Bazarčić je otvoreniji pa te ne mogu stjerati u kut da nešto kupiš. Ovdje se voda usjekla u stijene i stvorila kanjon, vodopade koji vas natjeraju da zaboravite na onu gomilu pijeska što vas zapravo okružuje.

Eh, da ne zaboravim. Upoznah nove prijatelje jedan od njih je i živahni salamander koji je oduševljeno hodao po mojim rukama i ramenima, a ovi domaći su dakako vrištali od smijeha. Zaključila sam da volim ove životinje – nisu sluzave niti su otrovne. Dakako, ne zaboravimo, PHOTO ONE DINAR! Ma evo ti dinar jer si tak simpa!

Ovdje smo nešto sitno bazarili jer su ovi trgovci bili toliko tvrdoglavi i nikako nisu htjeli spustiti cijenu. Valjda znaju da nam se žuri pa te vrte oko malog prsta. Naša taktika je defitivno ovakva:
1. pitaš za cijenu. on što god da kaže ti zakolutaš očima
2. on ruši cijenu (ako je dobro sruši) potom se mi počnemo nečkati
3. sada on pita koliko bi mi dali. Mi naravno lupimo neku brutalku.
4. on onda viče bankrot, pa mi vičemo bankrot
5. sad već on ponovo spušta cijenu, pa vi malo dignete i tako dok ne dođete do svoje posljednje cijene – koliko ste maksimalno spremni platiti za to. ukoliko ne prihvati onda fino recite “sorry no business, too much” i okrenite se. hodajte polako, velika je vjerojatnost da će vas zaustaviti i dati vam to čudo upravo po cijeni koju ste isposlovali.

SAVJET: budite brzi, nemojte se sramiti, nemojte misliti da vas vrijeđaju. zaboravite na ono “kako su naporni” – oni su jednostavno takvi i to je dio njihove kulture. U cijeloj toj priči poklonite im koji osmijeh, okrenite malo na šalu i samo vičite “my friend, it`s too much”. Nikako se nemojte koristiti književnim engleskim jer vas neće apsolutno ništa razumijeti. ne koristite naglasak već samo izgovorite: maj frend, ic tu mač, aj go bankrot. no mani. aj giv ju 2 dinar, no mor… i tako u nedogled.

Ovdje čak imaju svakavi čuda od životinja, čak i žive poskoke i škorpione koje love po kamenjaru. Brrr, e toga se već grozim. Palimo posljednju pljugu, malo se zafrkavamo i pičimo dalje put Kairouna. To je već daleko gore prema sjeveru i nadomak posljednje stanice – Hammameta. Zaustavljamo se još nekoliko puta od čega jednom na ručku – brijem u Gafsi, ali nemojte me ubiti ako sam u krivu.

Vožnja je duga. Glava mi non stop viri kroz prozor, ili barem svaki put kad je ograničenje brzine 50 km/h ili manje. Dio ekipe spava, a dio nas pokušava pjevati što god slušali. Vrištanje. Mislim da blejim ko tele kroz prozor. Onako tužno. Zapravo, nisam bila tužna, možda samo malo žalosna što moram napustiti “ovaj svijet”. Opušten, ležeran, drugačiji i meni zanimljiv. Znate onaj osjećaj kad odlazite daleko od doma i znate da nećete tako skoro doći, a srce vas boli i steže u grlu. Da, podsjećam, toliko sam se vezala za to “veliko ništa” da mi je sada tako mrsko što odlazim.

Kairouan. Muslimanski sveti grad. Pa evo, ako već nemate priliku otići u Meku ili Medinu, onda uvijek možete reći da ste bili u Kairouanu. Grad je osnovan 670. godine, a ime bi u prijevodu značilo – kamp, karavana, mjesto odmora. Ovdje ćete vidjeti veliku džamiju Sidi-Uqba. Nakon predstavljanja džamije i kratke povijesti grada odlazimo na kratku prezentaciju tepiha i ćilima. Predivno, samo kaj ja nemam para za to i nekak mi se ne da to tegliti natrag u Zagreb. A kam bum s tim?

Nastavljamo našu ludu vožnju. To ne mogu opisati riječima, a zapravo nisam ni sigurna smijem li. Vjerujte mi, takvu ludoriju kod nas nikada ne biste izveli. Da se mene pita, ja bih prva valjda iskočila iz auta. U Tunisu je to malo drugačije, kultura vožnje je drugačija i vrlo se lako prilagoditi. Doduše ne bih preporučila da se sami vozite ako nemate dovoljno iskustva.

Putem su nas vozač i vodič počastili lokalnim slastica. Pohlepno smo se bacili na njih jer nam je baš sad nedostajalo nešto slatko. Vodu pijemo u galonima i već nam to postaje normalno. A što sad ak nema vode? Pa tu je čaj i piva (nikako bezalkoholna. ja sam je prvi put tu probala i uopće mi nije jasno za koga je prave. Pa to je odvratno! Fuj!) Da ne biste krivo shvatili, ja inače ne pijem tako da kad ja popijem pivu, onda valjda mora i snijeg pasti. No dobro.

Final destination – Hammamet! Neeeeeeeeeeee! Umrijet ću! Pozdravljamo se s vozačima!
I ovim ih putem pozdravljam – dečki bili ste odlični! Pohvale cijeloj ekipi! Šmrc! Nadam se da mene nećete zaboraviti i da se vidimo uskoro. Ja se vraćam! A ako mi je suđeno, dolazim i prije nego što i sama mislim!

Odjurili smo u sobe, ostavili stvari i pohrlili na bazen. Ostali smo iznenađeni jer su danas večeru služili vani uz bazen, bacili su i malo roštilja. Bilo je baš zgodno. Mi smo se onak ko pravi Balkanci doteglili mokri i s ručnicima, a onda smo još sjedili te smo Vodenka i ja pisali memoare kako ne bismo zaboravili niti jednu stvar koja nam se putem dogodila.

7. dan – u potpunosti smo se prepustili hedonizmu i uživamo uz bazen, kavicu pa pivu. Večeras smo se prijavili za folklornu večeru, mislim da i to vrijedi vidjeti sad kad smo već ovdje. Da je koštalo, koštalo je, ali TO NEMAMO DOMA. Jeli smo koliko smo mogli. Danas je nas nekolicina bila na “butiStal” tableticama pa i nismo imali odveć apetiti. Malik, spasio si nas! (pa čak i one kaj su seruckali na usta, ali to je bilo nemoguće zaustaviti).

This slideshow requires JavaScript.

Ples trbušnih plesačica sve nas je oduševio. Ja sam uporno pokušavala pomaknuti svoje dijelove tijela poput njih, ali ih nikako nisam osjećala. Valjda ih ja nemam. Ne kužim. Vrhunac večeri bio je kad su tete skočile nama na stol. Dugi je sa svojim zbuksanim vratom jedva nadgledao situaciju dok je ova skakala njemu iznad glave (a baš mu je gore teško gledati). Iako je običaj da im se ubaci koji dinar u haljinu, iako su drmale i tresle kod nas se baš i nisu usrećile (ali im nismo ni dali da siđu sa stola). Nakon toga se čaga preselila na stejđ. Ostali smo zadnji pa su nas naposlijetku morali tjerati i van iz restorana. Ma zamisli, party is over!

Pozdravljamo se s ekipom kako nas bus lagano razvozi po hotelima. Većina odlazi spavati (već je bilo prošlo 12, a ustajanje je u 6). Samo je nas pet hrabrih zalutalo u disko preko ceste. Odčagali smo svoje na one lude hitove s kraja 80-tih (začudo čak smo znali i riječi!). Rastali smo se oko pola tri, ja sam još razmišljala kako ubiti vrijeme, ali nisam imala baš društva. Nije mi se ni spavalo. Sada je već prošlo tri sata, a što mi znači odspavati i to sitno? Sjedila sam nakratko u predvorju hotela dok se gomila strana koji su tek došli chekirala i uzimala ključeve od sobe. Joj, kako sam htjela još malo  ostati, ma da je bar još netko htio makar i na cugu samo da ne idemo spavati.
A noćno kupanje? Ni to nismo probali. Onda definitivno moramo nazad.

8. dan –  doručak. Nema čekanja. Pokupili smo cijelo društvo iz busa i pičimo za Tunis, zračnu luku. Nema gužve pa smo čim smo obavili check-in sjeli na kavu da se još malo ispričamo i pozdravimo s vodičem. Samo smijeh. Prisjećamo se svih divnih stvari, onako brzinskih, i ostavljamo Tunis puni dojmova. Izmijenili smo kontakte kako bi se možda čuli i kad se vratimo doma.

Vjerujem i nadam se da ću neka lica ponovo vidjeti pa makar i na nekoj kavici. Dobro je da smo iskoristili lipanj za safari. Srpanj i kolovoz su odviše vrući za ovakvu avanturu. Ah, ništa sada moram pronaći novu destinaciju dok mi Tunis ponovo ne bude suđen. Sigurna sam, vidjet ćemo se opet!

Pozdravljam sve moje habibije s puta. Želim im još mnogo putovanja, novih doživljaja, novih prijateljstava.

(nikad neću shvatiti gdje je nestao ostatak ekipe dok smo se naslikavali?)

Bislema my friend!

Vaša Posvuduša

Nisam mogla izdržati. Evo još jedan hit za kraj!

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (4)

SAFARI U TUNISU (4)

Ludo, luđe, najluđe!
IV. dio

Sahara, Tunis / Photo by Sandra BortekNastavljam priču petoga dana…

Okupili smo se i krenuli džipovima iz Tozeura. Iskreno ne znam u kojem smjeru jer ovdje sve izgleda jednako. Vozimo se nekih 15 ak minuta kada se prvi puta zaustavljamo iznad akumulacijske “bare”. Vodič nam objašnjava na koji način prikupljaju vodu i navodnjavaju plantaže datulja. Impresivno jer očito mi u Hrvatskoj to još uvijek nismo skužili pa non stop kukamo da nam je suša. Ha ha ha, suša! Ljudi moji ovdje temperature idu i preko 50 stupnjeva! Daklem, voda se tijekom godine nakuplja u velikom bazenu, a potom se sustavom kanala navodnjava cijela plantaža. Nakon kratkog naslikavanja krećemo dalje.

TunisVozimo se još nekih 20ak minuta po asfaltiranoj cesti. Sad već razmišljamo o tome u kojem smjeru idemo i kamo idemo. Nemamo pojma što je to adrenalinska vožnja jer ovo je sve samo to ne. (Bar smo tako mislili dok smo se vozili.) Vodič nas upozorava da se zavežemo. ??? Da, tisuće upitnika iznad naše glave jer tek sad nakon više od 800 kilometara svi se moramo vezati. Naprijed sjede vozač, suvozač Dugi koji je istegnuo vrat pa da najmanje osjeti drmanje. U sredini su Vodenka, Damir i vodič Malik. Nas dvije najmanje, Ivana i ja, sjele smo otraga. Sad nam je svima udobno. Dodat ću da što više otraga sjedite, više osjetite drmanje u automobilu. Mislimo, to ne može biti tako strašno, jer gle – mi smo spremni na sve! Ok, poslušali smo vozača i zavezali se (teškom mukom). Čak smo se i smijali (poslije više neće biti smiješno).

Krećemo. Vozač kreće s asfaltirane ceste na makadan. Makadan? Pješčani put koji vodi kroz ono moje veliko ništa kako ga ja zove. Pijesak i nisko raslinje. Držimo se “utabanog” puta. Zaista ne znam na koji način ovdje odlučuju kojim smjerom ići. Jer jednom kad netko odluči krenuti određenim putem, svi nastavljaju tuda. Počelo je. Pojasi su se zakočili i nema povratka. Vozač lupa po krovu automobila i uskoro nam je jasno da dolazi uzbuđenje – hupser, dubok pijesak, skakanje,… što god… Nije nam dugo trebalo da prihvatimo spiku i uskoro svi od uzbuđenja, navale adrenalina,, lupamo po krovu, vrištimo, smijemo se i vičemo Yalla, Yalla!. Nevjerojatno. Dugom je naprijed dobro. Uhvatio je položaj i nekako se uglavio između komandne ploče, sica i krova. Ovima u sredini je malo luđe. Vodenka pali kameru i snima ovu ludu vožnju. (Čekam je da se sada vrati s puta pa da vam stavim i koji filmić na web. E to morate vidjeti! Sada imate samo fotkice).

Jeep safari, Tunis

Otraga? Ivana i ja? Ima nas posvuda. Sada znamo čemu služi pojas jer ukoliko se ne zavežete zaista bi vas bilo po cijelom džipu. (i dalje nas voze naše Toyotice.  Dušu dale!). Ne stignemo ni vrištati koliko nas baca. Ja sad već vrištim od smijeha jer to jedino izlazi iz mene. Lupamo po krovu, čudimo se i pokušavamo ne udariti glavom. Uzalud. Brijem da obje izgledamo ko lutkice koje je netko zavezao na zadnji sic. Ruke i noge nam lete posvuda. Ne mogu izbrojati koliko sam se puta lupila, ali ću zato kasnije moći izbrojati nekolicinu masnica po mogama i rukama.
Oduševljeni smo! Ovo je zaista ludo. Vozač je odličan, samo diže atmoferu i viče Gas, gas! (ha ha ha). Malik, vodič, ovo je prošao valjda već milijardu puta pa mu i nije toliko uzbudljivo. Vjerujem da mu je samo bitno da smo mi svi sretni (onako s luđačkim sjajem u očima – Hoćemo još!!!) Idemo Habibi!!!
Provezli smo se i dijelom puta kuda se vozi Pariz-Dakar. Slike ovih dionica nemam jer je jednostavno nemoguće držati bilo što u ruci. Malo smo snimili s kamerom, ali kao što rekoh to ćete vidjeti kasnije.

Pred nama je sada samo gomila pijeska, i uzbudljiva uzbrdica na koju će nam trebati tri pokušaja da se popnemo. Pijesak je zaista dubok i moramo biti pažljivi da ne uglavimo. (Doduše, da smo i zaglavili imali bih sigurno koji redak više za napisati.  ) Tu sreći nije kraj.

Nakon što smo se popeli na vrh ispred nas se odjednom ocrtava samo horizont, pijesak, sunce i dolina, a izvjesno je da naš put ide prema dolje. Dina! Koja nizbrdica!!! I dok gledam fotografije i prisjećam se svega, slike i ne izgledaju tako strašno, ali onaj pogled kroz prozor ostavlja vas bez riječi. Opet, lupanje po krovu i vrištanje. Ma ludo, što drugo da vam kažem. Nakon ovog delirija od spuštanja (koje smo ponovili nekoliko popta), zaustavljamo se na dini kako bi se naslikavali. Penjemo se svi na krov. Vodič i vozač nešto kemijaju. Zapravo, fora im je bila slikati naše face gore na džipu, dok vozač lagano popušta kočnicu. Nema ovdje straha, mi smo već bili spremni za spuštanje, ali ovo je bila samo fora.

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra BortekKako bih ovjekovječila ove trenutke, spuštam se niz dinu. Pijesak je toliko vruć da jedva hodam, a nikako da se rashladim. Tako su nastale ove naše fotke ispod dine. Sada palim kameru i snimam spuštanje. Ovi moji luđaci idu prema meni, kamera pada i ja bacam šturu! Nije to ništa, potom su skrenuli i već sam mislila da će me zaista ovdje ostaviti. Eh, da je barem to netko snimio. Ja i gomila pijeska. Budite bez brige. Činjenica da vam ovo pišem znači da su se vratili po mene, a već me i ekipa iz drugog džipa htjela pokupiti. To su vam moji novi prijatelji, ovi Tunižani. (Teška srca sam otišla iz pustinje, iz Tunisa, ali sigurna sam da ću se ponovo vratiti i to prije nego što mislim. Moja je filozofija da kad čovjek nešto zaista želi da mu se to i ispuni i da se zvijezde upravo tako slažu da se njemu to ispuni.)

Eto ti adrenalina! Sada nastavljamo kratku vožnju do mjesta gdje su se snimali Ratovi zvijezda. Glumimo robote i glupiramo se. Dugi ne mora puno glumiti jer sa svojim okovratnikom već izgleda ko da je sišao s druge planete. Nakon ovog slijedi povratak.

Uz zafkanciju, naganjanje džipovima po ogromoj pješčanoj “livadi”, zaustavljamo se. Muzika kreće i svi plešemo usred ničega. Sunce nas prži, a veselje, radost, nemoguće je opisati. Nikome ne silazi osmijeh s lica. Eh, kad bi ovaj trenutak potrajao! Da smo mogli, sigurno bismo digli šatore, zapalili logorsku vatru i nastavili s feštom do jutra.

This slideshow requires JavaScript.

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (5)

SAFARI U TUNISU (3)

Pustinjska egzotika

III. dio

5. dan
Više ne pamtimo dane u tjednu, samo znamo da moramo rano ustati, sa suncem. Umor ne osjećamo jer euforija kola našim venama. Doručak rješen. Utrpavamo stvari u džipove i krećemo dalje.
Sljedeća postaja je prava pravcata pustinja. Mislim da se radilo o mjestu Zaafrane gdje smo doplatili jahanje na devama. Prava poslatica za nas željne novih stvari. Ja sam već ovo isprobala, ali sam bila uzbuđena zbog svojih dvoje kojima je ovo bilo prvi put. Oči im se sjaje, a osmijeh ne skidaju s lica.

Deve u Sahari, Tunis / Photo Sandra BortekOblačimo “halje” i marame i poput pravih pustinjskih lisica uskačemo, svaki na svoj taxi – devu. I nije to nešto što traje tako dugo, ali sama činjenica da jašete devu u pustinji je doživljaj sam za sebe. Kao da plovimo. Gibamo se u ritmu hoda deve. Naravno naslikavamo jedni druge, kamera se ne gasi. Bilo je oko 9 sati pa sunce nije tako visoko i nije nam vruće. Nakon 20 minuta “vožnje” sjašimo kako bismo se slikali na onim predivnim dinama i osjetili Saharu. IAko je pred nama samo gomila pijeska i pogled je pomalo jednoličan, svjesnost da ovdje ipak ima života, stvara neki respect prema zemlji, ljudima i njihovoj kulturi.

Nismo ni sjašili već se niotkuda stvaraju nekolicina domaćih koji prodaju suvenire i dvojica koji imaju male pustinjske lisice s kojima nas nude da se slikamo (dakako za 1 dinar – only for you my friend). Grabim je, uopće ne razmišljam jer upravo mi je bila želja vidjeti je uživo. Preslatko malo stvorenje, uplašeno i zbunjeno ipak je ostalo zabilježeno u mome objektivu. Iako ponekad tužne ovakve slike, to je tamošnja realnost. Nas strance baš takve stvari oduševljavaju.

Foto sešn na dinama je neizostavan, a ushićenje cijele grupe je vidljivo. Pijesak je žut i mekan poput brašna. Predivan je osjećaj hodati bos po njemu. Obuzima me gotovo jednaki osjećaj kao kad sam hodala Wadi Rumom u Jordanu. Nema briga, nema buke, nema ničega, doslovce ničega. Zanimljivo da niti u jednom trenutku nisam osjetila prazninu ili želju za komforom, već pomalo tugu što moram ponovo otići s mjesta koje me ispunjava. U ovakvom okruženju čovjek spozna sebe, jer ovdje ste samo vi bitni, ovdje ste samo vi i vaše ja. Eh, kada bi trenutak potrajao.

Taxi-deva nas čeka. Da ne mislite da sami vodite devu, uz vas je uvijek njihov gazda koji čudnim zvukovima daje naredbe istima kamo da i idu i koliko brzo. Ponekad nam malo da uzde, čisto da imamo osjećaj da sami vodimo devu svojim putem. Čvrsto smo se držali dok nas je deva spuštala, a onda (ponovo) fotkanje s mankenkama.

DOBRO JE ZNATI: deve koje se jašu su pripitomljene, ali uvijek budite oprezni dok se ona diže i spušta. Čvrsto se držiti. Straha nemojte imati. Ako se vi ne bojite, neće se ni deva bojati. Vjerojatnost da vas deva zbaci je minimalna, ali može biti neugodno. Slušajte vodiča i ponašajte se kako spada. Nemojte maltretirati životinju, neće vas ni ona trpiti ako budete nemirni i naporni. 🙂 Nakon jahanja ne zaboravite ostaviti koji dinar bakšiša za vodiča.

Ah, i to je to. Šmrc. Naše Toyotice čekaju. MAšemo devama i krećemo prema Tozeru. Vozimo se preko slanoga jezera Chott El Jérid koje je u ljetnim mjesecima isušeno. Kao i sada. Samo na nekoliko mjesta nalazimo na barice vode u različitim bojama. Negdje su one crvene, negdje zelene ili žute, ovisno o mineralnima koji se ovdje nađu. Gotovo na pola jezera stajemo na kratkoj okrepi, wc-u i mini šopingu. OVdje je moguće kupiti pustinjskih ruža, ali njih ima i na drugim mjestima. Ovdje je možda cijena najpovoljnija. Kupujemo i malo datulja.

PREPORUKA: na svojim putovanjima naučila sam kad vidim nešto što mi se sviđa da odmah kupim. U početku sam govorila “to ćemo kasnije” ili “to ćemo tamo”. Naposljetku se ispostavi da toga tamo nema, da nemamo vremena, novaca ili nešto slično. Nađete li nešto po vama prihvatljivoj cijeni, kupite odmah. Nemojte žaliti ukoliko to vidite negdje kasnije i po nižoj cijeni. Što da to kasnije niste pronašli? Sigurno je sigurno.

Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake
Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake

Mislim da je bilo oko podneva kad smo stigli u Tozeur gdje smo išli na plantažu datulja. Iako prošlogodišnje, našlo ih se za kupiti. Košarica je bila 1 dinar. Zgodan suvenir. (moglo se dogoditi da ih ovdje nema pa onda ne bih doma niš donijela!) Čiča od svojih 90 i kusur godina još uvijek se penje za turiste na palmu i demonstrira svoje vještine. (A ja se bunim da me noge bole od hodanja. Fakat me sram!) Nisam rekla da smo se u kočijama provezli do same plantaže. Baš guba. Povjetarac pirka pa ne osjećamo kako sunce prži. Malo naslikavanja, pljuga i krećemo dalje.

Sada smo već nedaleko od hotela i fali nam osvježenje. Pomalo smo i gladni tako da će nam ručak odlično sjesti.

Hotel Phedra. Opčinjeni smo bazenom i pogledom na golf igralište. Iza njega je samo pijesak!!! Ah, voda, ah osvježenje. Sobe su na ok. Bacamo stvari, hitamo na ručak i odmah u vodu. Sunce piči da vam ne pričam, ali želja za brčkanjem, opuštanjem je puno jača. Moja Vodenka i ja odmaramo, dok “treći” Dugi odmara u sobi jer je jučer ponosno skočio u bazen i istgnuo vrat. (to je još jedna mala avantura koju smo imali, ali je ostavljam za kraj. kao napomenu. 🙂 )

Imam vremena do 17h. Sasvim dovoljno da se pošteno skurimo. Svakih 5 minuta smo u bazenu ili uopće ne izlazimo iz njega. Kakav smo tek foto sešn ovdje napravili!!!

U pola šest krećemo na adrenalinsku vožnju. Nestrpljivi smo, ali uopće ne znamo što nas očekuje.

OStavljam priču za sutra…

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)

SAFARI U TUNISU (2)

Predivno, najluđe i za pamćenje
II. DIO

4. dan – to je to. Došao je dan zbog kojeg smo odlučili posjetiti ovu (sad mogu reći) zanimljivu i divnu zemlju TUNIS. Rano smo ustali, sunce još nije ni izašlo, ali je bilo na pomolu. Još sinoć smo se generalno spremili kako bismo ujutro samo utrpali stvari u džip i imali dovoljno vremena za doručak (i sve drugo što ide uz to).

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra Bortek

Toyotice su spremno čekale. Ovi predivni (iako se ne kužim u aute, mogu reći da su bili odlični!) ternci bit će nam pola doma sljedeća tri dana. Iako namijenjeni za 8 osoba, vodič nas je radi našeg komfora rasporedio u grupe od 6 i 5 osoba (+ vozač). To je pametan čovjek, što drugo reći. Naši suputnici bilo je još dvoje mladih, Ivana i Damir, koji će nam biti odlično društvo u autu i koji su (vjerujem) jednako uživali kao i mi. S nama je išao i vodič pa samo ugodno popunili Toyoticu. Vozač Nemži (tko bi ga znao kako se to u stvari piše) postat će naš idol. Upočetku pomalo rezerviran jer i  nije pričao odviše engleskog, ali u ludoj vožnji on je progovorio hrvatski, a mi arapski. Yalla, yalla! (Idemo, idemo!)

Sunce se nazire. Skupili smo ekipu iz drugih hotela. Četiri Toyotice lagano kreću put juga Tunisa. Naša prva stanica je El Jem. Ovdje imamo obilazak odlično očuvanog amfiteatra kojeg su gradili stari Rimljani i koji je treći najveći u svijetu (prvi je onaj u Rimu – Coloseum, a drugi naša Arena u Puli). Inače, osim za borbe, ova arenica služila je i za skupnjanje vode, koja se kanalićima u podrumu navodila do mjesta gdje se voda skupljala. Izvedbeno rješenje bolje je od ostalih amfiteatara utoliko što su na njemu već ispravili prethodne greške pa je tako preglednost bila bolja. Ulazak je uključen u cijenu. Jedino što moramo nadoplatiti je slikanje, 1 dinar. Ovo je svuda normalno pa nas to uopće ne dira. Brijemo po zidinama, naslikavanje u podrumima gdje su držali životinje. Zapravo, jako nam se svidjelo. Ovdje ako baš želite možete kupiti maramu za glavu koja doduše nije original, ali će vam dobro poslužiti na putu (ako je već prije niste negdje kupili). Opet, cjenkanje je obvezno. Mali od zanata će vas pokušati uporno umotati u nju, ali ako niste zainteresirani morat ćete ih vješto izbjegavati. Čuvajte lovu i pokušajte imati sitnih novaca.

Ej Jem u Tunisu / Foto: Sake
Ej Jem u Tunisu / Foto: Sake

DOBRO JE ZNATI: Najmanja papirnata novčanica je 10 dinara koja njima predstavlja puno novaca. Imate li koju od 30 svakako je se pokušajte rješiti (ili većim šopingom, plaćanjem izleta ili je razmijenite). U vodičima stoji da imaju papirantu od 5 dinara, ali ja je nisam vidjela. Daklem, što se tiče novca, imaju 4 papirnate novčanice u apoenima od 5, 10, 20 i 30 dinara. Primjetit ćete da novčanica od 10 dinara ima 4 različite verzije pa neka vas to ne zbuni (kao u početku mene). Kovanice imaju srebrne i zlatne. OVe srebrne su od 5 dinara, 1 i 1/2 dinara. Zlatne su manje od dinara i to su 100, 50, 20, 10 i 5 milimes-a.

Put nastavljamo preko Sfaxa, Shkire do Gabesa. Usputno se zaustavljamo za naslikavanje među maslinicima (koje ovdje protežu kilometrima u savršeno geometrijski uređenim nasadima). Zanimljivo da uz tako malo vode,  relativno pjeskovito , masline tako dobro uspijevaju. Kako se vozimo dalje, krajolik se lagano mijenja i sve se više se osjeća utjecaj klime, pustinje. Priznajem, sve više prihvaćam ovu zemlju, ljude sam odmah zavoljela,…

Dolazimo u Gabes. Najzagađeniji grad koji je utakmicu za “capital of Tunisia” izgubio od Tunisa i kao utješnu nagradu dobio tešku industriju. Posjećujemo tržnicu začina. Naša sposobnost trgovanja vrlo brzo je napredovala pa sada već šoping obavljamo u 15ak minuta. Već nam je cjenkanje postalo i zabavno. Ovdje smo kupili i nešto duhana za šišu i ugljen. Trgovina je bila odlična jer je tip za prvotnih 45 dinara za duhan i još 5 dinara za ugljen na kraju spustio toliko cijenu da smo za 20 dinara dobili i duhan i 10 paketa ugljena (dakle oko 80 kn). Vjerujte mi to je super. Da smo imali još koju minutu, sigurno bismo se još bolje pogodili. Brzinski obavljamo i tetoviranje kanom za 0,5 dinara (u hotelu nam je tip htio uzeti 35 TND, ali smo se nakraju troje nas tetovirali za tu lovu, he he he). Brzinska tetovaža i nije odveć postojana, ali iz fore i malo konverzacije s domaćima ovo je prava avantura. Nakon upoznavanja i zafrkancije uskoro je pola placa uzvikivalo imena nas dvije. Definitivno su nas prihvatili. Slikanje s kameleonom. Što je putovanje ako ne kušate sve što vam se nudi, dodaknete sve što vam pruže i sve to ovjekovječite. I na kraju platite. Slikanje vrijedi 1 dinar. Ne znam gdje ću ponovo imati priliku držati kameleona u ruci i pustiti ga da hoda po meni. Ekipa umire od smijeha, a domaći uzvikuju “La Costa, la Costa”. Kameleonček je sretno skočio s moje ruke meni na prsa pa im je to bilo totalno fora (zna gdje je lijepo mjesto). Vozači su cijelo vrijeme s nama te je i njima guba kako se mi zabavljamo. Smijeha nam nikako ne nedostaje. Pozdravljamo Gabes, simpatičan i prljav.

Kuća u Matmati, tunis / Foto: Sake
Kuća u Matmati, Tunis / Foto: Sake

Pičimo prema Matmati, gdje prvo imamo stanku za ručak. Matmata je berbersko selo, 40 km od Gabesa, poznato po kućama zvane trogloditi, a čije prostorije imaju sposobnost zadržati temperaturu do nekih 20 stupnjeva (milina jer kad smo mi bili tamo bilo je valjda oko 40!). MAtmata je poznata i kao jedno od mjesta gdje su snimani ratovi zvijezda. Ovdje je naime bio doma Luke a Skywalkera. Specifičnost ovih kuća je to što su doslovce uklesane u stijenu. U stijeni ćete primjetiti samo otvor/vrata koja vode do unutarnjeg dvorišta iz kojeg se dalje može ući u ostale prostorije. Zanimljivo je za vidjeti.

Odlazimo na vidikovac na slikanje, a potom u posjet berberima koji još uvijek žive tamo (da čovjek ne povjeruje!). Možete se slikati s gospođom (naravno za bakšiš, hoće li to biti 1 dinar, manje ili više, ovisi o vama). OVa obitelj je imala mladu devicu pa nam je bilo još zanimljivije.

*  * *

Nema više onih divnih maslina. Sada je već to kamen i pijesak i pokoja palma datulje. Sunce priži. Nije nam toliko vruće jer je jako malo vlage u zraku. Moja glava svako malo viri kroz prozor. Sunce priži po mom nosu, a vjetar čini čuda za moju frizuru. Izgledam kao da me struja tresla.

Vožnju nastavljamo prema Douzu. Sahara nas zove. Kilometri asfaltiranih cesta vode nas kroz jedno veliko ništa. Ipak, u tom velikom ništavili, pijeska i niskog raslinja, uz cestu susrećemo policajca. Sam. Čekali li nekog ili radi? Ne bih vam mogla reći jer ovdje gotovo da nema prometa. Mimoišli smo se sa svega nekoliko automobila pa su nas i druga dvojica koja su pričala uz cestu jednako začudili. Kako li su se samo ovdje našli. Route 66… kao da nigdje kraja…

Mislim da je bilo iza 6 sati popodne kada smo stigli u hotel u Douzu. Stotine palma datulja radile su tako mili nam hlad. Hotel je imao 4 bazenčeka i osvježenje nam je bilo prijeko potrebno.

Večera. Skupila nas se nekolicina te nas je vodič odveo u jedan birc na rubu pustinje. Pijesak je poput brašna i tako je ugodno hodati po njemu. Naručujemo pivo (bezalkoholno), čaj i šišu. Učimo arapski, komentiramo viđeno i jednostavno smo puni dojmova. Meni je ludo. Vjerujem da je i drugima bilo jednoako zabavno kao i meni…

Nemamo vremena za dugo tulumarenje. Čeka nas još stotine kilometara. Rano ustajanje i još mnogo doživljaja…

…nastavak slijedi…

Ako niste pročitajte i:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)