Tag Archives: sport

Prvi dan u školi

BRT Ponekad mi se dogodi da razmišljam što ću prvo napisati, a onda se jednostavno prepustim (što bi rekli go with the flow) pa kud puklo. Tako je i danas, od previše razmišljanja glava zaboli pa je odmah bolje puknuti u sridu – danas sam i službeno započela svoju trkačku karijeru! Kad budem stara moći ću pričati djeci kako sam svoju trkačku karijeru započela u Brooks Running Team školi trčanja. Već vidim da će tu biti svega.

Ne, nije bilo odbora za doček, nisu svirali kada sam došla u školu, ali vjerujte mi da sam se nakon prvog odrađeno treninga osjećala kao pobjednik. To je to – negdje treba krenuti. Za neupućene – totalni sam amater, trčat sam “počela” prije godinu i pol, ali još uvijek se ne mogu pohvaliti ni kilometražom niti kondicijom. Prije godinu i pol, nikada u životu nisam trčala, zapravo mislila sam kako je to jedan od dosadnijih sportova (čak mi ni pucanje glinenih golubova nakon Olimpijade nije više dosadno) ne toliko za gledanje, koliko za prakticiranje – pogotovo na duge pruge.

Dakle: AMATER, 33 godine, ne voli trčanje (mogu otrčati 5 km, ako zapnem i vježbam prije toga), XY kg (neke će sigurno zanimati jesam li smršavila pa eto vama ću samo navesti onaj minus kada se dogodi i ako se dogodi, Janko veli i 5 kg po glavi, a tko može i više. Bilo ih je i s -20), bez kondicije, ali sportski tip.

Nadam se da ćete imati prilike pratiti moje trkačke pustolovine jer razlog zašto sam odlučila trčati je samo jedan, a on je da dokažem sebi da mogu i to, a prvenstveno je što želim sudjelovati u treking utrkama i doživjeti Hrvatsku. Dobro ste čuli, ne ne želim se natjecati, već želim uživati u krajoliku, ali da to tumaranje ima smisla. A i druženje je neizostavno. I amateri mogu uživati, zašto ne!?

Ah, školica! Da, danas je bilo zabavno. Dok smo se svi poupisali, navodno smo imali i uvodno predavanje koje je navodno držao capo di tutti capi Janko. Gdje sam ja tad bila, nemam pojma. No, u svakom slučaju jedino je što sam čula da imamo 5 minuta da se presvučemo i pičimo na prvi trening. Ok, šalu na stranu (ili nastranu) svi smo ozbiljno shvatili riječi i uputili se do mosta.

be strongerPrvi trening. Pljuga – samo za one koji su pogodili grupu 🙂 Ma ne, bilo je ok. Dvije minuta trčanja, dvije minute hoda. Taman kad misliš da ti je previše, hodaš. Ipak, nekako sam uvjerenja da se Veronika koja je vodila prvu grupu ipak malo zapričala i ubrzala, a ja sam definitivno odlučila da sljedeći put hvatam zlatnu sredinu i srednju grupu. Zašto se mučiti, za to će uvijek biti vremena. Prvih 2,5 km službene škole trčanja u Brooks Running Teamu su uspješno odrađene – hvala, hvala, ne trebate pljeskati, mogu ja sama :). Inače, Veronika je jedna strašna cura, trkačica, o njoj već postoje i legende pa zaslužuje svaki naš respect. Ima tu još mnogo zanimljivih ljudi, ali sve u svoje vrijeme. Nek vam bude krivo što i vi niste upisali školu trčanja, zabava je garantirana.

I to je to. Sve je bilo gotovo dok si rekao – KEKS i 2,5 km i 20 minuta treninga je već postalo prošlost, ali je dobilo zasluženo mjesto u trkačkim analima Posvudushe.

Onaj odbor za doček, ispostavilo se da imam kod kuće. Uz večeru za prste polizat, dobila sam i zasluženi kolač – pitu od jabuke (ali onu bez šećera, jaja, mlijeka, maslaca!) E to je sve klopa šampiona (i zasluga privatnog kuhara)!

Do subote i novo treninga – hrabro u nove pobjede!

pita

Advertisements

Insanity Workout

Iako je već stiglo proljeće, uz snijeg koji nas prati posljednjih nekoliko dana, a čini se da će ga biti još, u glavama ljudi još uvijek je zima. I još nešto, dama na naslovnoj slici – ne to nisam ja 🙂

Ne volim zimu. Volim doduše snijeg i stiskavce pod pokrivačem, topli čaj i tako te stvari, ali ipak više volim sunčane dane, volim se buditi s izlaskom sunca, volim zelenilo prirode i onaj osjećaj “punih baterija”. Tmurne dane očito treba liječiti vježbom, ali ne treba zaboraviti vježbati ni kada nam dođu ljepši dani. Ja sam prije dva mjeseca krenula s kojekakvim vježbanjem u zatvorenom prostoru (prije toga sam trčala dok nije bilo snijega, ali sasvim rekreacijski).

Zumba se ispostavila prelagana. Čini se da za mene nisu lagana skakutanja poslije kojih se jedva oznojim, a već nakon pet minuta zaboravim da sam išta radila. Tako nekako sam došla do Insanity Workouta na koji me uputio moj dečko. Moram priznati da je ovo bila jedna od najboljih odluka koje sam donijela u životu i na koju sam bila spremna nagovoriti se.

Insanity WorkoutInsanity Workout je odličan za sve one koji se zaista žele oznojiti, napeti mišiće, za one koji žele smršaviti – odlična stvar! Cijeli program traje 2 mjeseca, s tim da prvi mjesec treninzi traju 40 minuta, a drugi mjesec 1 h i 15 min. Vježbe su opake, nema puno odmora, možda svega 15-30 s između setova vježbi, ali zato vrijeme projuri. Mislite li da je muškima lakše nekog curama, varate se. Ja umirem svaki put, ali i svaki put dam sve od sebe, jer ipak to radim ZA SEBE. Jednom me boli noga, drugi put rame, treći put leđa, svaki put me nešto boli i svaki put mi je teško, ali svaki put sam tamo i odrađujem sve do kraja – koliko ide. Ima trenutaka kada mislim da sam u banani, ali kada vidim da je i drugima teško znam da sam odradila sve kako treba i da je bol samo trenutačna! Iako je istezanje odlično, volim osjećaj upale mišića jer onda znam da sam nešto i radila, a navečer zaspim ko zaklana.

Zuzana
Zuzana

Onaj tko je čuo za Zuzanu, može već zamisliti treninge na Insanityju jer treninzi baš tako i izgledaju – užas, ali sve se to isplati. K svemu tome i trener Bojan (Fitness Forma) nam je odličan pa je gušt dolaziti u dvoranu.

Ostaje mi još mjesec dana najtežeg dijela treninga s obzirom da se istovremeno pripremam za školu trčanja, nadam se da ću izdržati tempo treniranja. Zašto? Pa odlučila sam da u Isusovim godinama napokon napravim nešto konkretno za sebe i ispunim neke svoje želje:

  • od uspona na Sljeme u vremenu dostojnom mojoj dobi
  • otrčati makar dvije treking utrke u prvoj godini
  • otrčati Večernjakov polumaraton u jesen
  • otrčati i ove godine Terry Fox Run i DM utrku na Jarunu (i srušiti svoj rekord 🙂 )
  • odvaliti Zagreb Urban Challenge ako ga bude ove godine, a svakako se nadam da hoće

Imam još nekih željica u rukavu, ali neka još ostanu skrivene.

Za one koji misle da trebaju biti profesionalci ili imati previše vremena za sebe to je samo izlika za ne vježbanje. I ja imam posao, nemam mnogo vremena ni novaca, niti sam ikada nešto profesionalno trenirala (glupo mi se više pozivati na sportske srednjoškolske dane), a sada sam totalno amaterski željela isprobati sve čari sporta pa čak i trčanja koje nikada nisam baš voljela. Školica trčanja počinje za svega par dana i moram priznati da sam uzbuđena. Veselim se jednom novom iskustvu. Nadam se da će mnogi donijeti slične odluke i napraviti pozitivne promjene za sebe. Bez prvog koraka nema ništa, iako je on najteži, nagrada je puno veća.


527660_365999796848247_1045878294_n

Kako je bilo na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Španjolskoj…

Prošlo je ravno mjesec dana od Svjetskog rukometnog prvenstva u Španjolskoj. Iako smo svi gajili nade da će nam se Kauboji ovog puta pozlatiti, čini se da još uvijek nije vrijeme za najsjajnije odličje.

Ja sam se nekom višom silom našla u avionu za Barcelonu tog 25. siječnja. Da stvar bude bolja, iako sam let traje svega dva sata, ovo je bilo jedno od dužih putovanja. Poletjeti smo trebali u 11.30h te smo već u 9 h ujutro bili na aerodromu rješavajući formalnosti i družeći se s ekipom. Kada smo već trebali ući u avion, saznali smo da ćemo kasniti i da je polazak pomaknut na 13.55h! Nije prošlo dugo vremena, i taj termin pomaknut je na 14.35h te smo u konačnici zaista i poletjeli nešto prije 15 sati.

Ma koliko voljeli putovanja, čekanje za koje dobijete objašnjenje da su krive ptice i da čekamo novi avion, a na posljetku se viši dužnosnici (u ovom slučaju ministar Jovanović) pojave taman na vrijeme za polijetanje prije 15 sati, nikako ne zvuči realno. Ubrzo je procurila informacija da smo kasnili isključivo radi njega, a ne zbog nekih pitca. U što vjerovati, hm, moram li zaista to komentirati?

Već i to kašnjenje, nije ukazivalo na dobro. Planovi koje smo imali za to popodne u Barceloni pali su u vodu. Vjerovali smo da će nas dobra utakmica izvući, ali ni to se nije dogodilo. Danci s kojima smo igrali u polufinalu, doslovce su nas razvalili i zaista, kao da su znali svaki naš sljedeći potez. Priprema je očito postojala, jer na nama su dali, kako neki kažu, 110% snage, pa za Španjolce više nisu mogli ni kihnuti.

Kako smo igrali. Bilo je želje, ali nije bilo snage. Prateći posljednjih nekoliko godina rukometna finala, ne mogu ne primijetiti koliko smo sjajni i kako imamo odličnu momčad, koja jednostavno ne može završiti prvenstvo. Mišljenja sam da će ovako dobra ekipa uvijek doći do polufinala i finala, ali da u tom trenutku trebaju ono nešto i onog nekog tko će im dati dodatni poticaj, motiv i tko će ih zapravo dobro pripremiti upravo za taj finish. Čini se da toga kod nas nema i zaista treba postaviti pitanje – što to krivo radimo? Ne, u ovakvim situacijam neće pomoći na tisuće navijača, ni poruke iz domovine, ništa… vi igrate svoju utakmicu jer za to trenirate, za to živite – to je život sportaša…

barcelona funnyDa, taj dan nismo dobili utakmicu s Dancima, ali da smo se mi navijači dobro zabavljali na tribinama – jesmo! Čak smo izveli veliku seobu pa su nas redari gledali ispod oka, ali priznajem da smo bili fini i pristojni i nismo radili nerede. Ipak je tu bilo mnogo žena i djece i starije gospode pa još uvijek ne razumijem zašto nas na gostovanjima (rukometnim) gledaju tako mrko.

Ono što nikada neću shvatiti, zašto u Europi mogu na jedno takvo natjecanje ući sa cijelim svojim ruksakom, sendvičem, šminkom, fotoaparatom, kablovima za mobitel i koječim drugim, dok za ulazak u našu zagrebačku Arenu, ali i na sva druga natjecanja, ponekad ne smiješ imati ni kovanice u džepu! Katastrofa! A mi želimo u Europu. Ja samo želim vidjeti gdje je taj članak zakona koji mi zabranjuje da imam sjajilo u džepu, upaljač, igračku, tablete, kišobran, olovku, ili bilo što drugo što nije oružje, baklja ili životinja. Vjerujte mi, to nigdje nisam doživjela osim kod nas. Žalosno!

barcelonaNo, da vam kažem kako je završilo prvenstvo? Španjolci su ga sami sebi organizirali i to jako loše. Suveniri su bili nikakvi i finalne utakmice su razdvojili na dva dana. Ona za treće mjesto bila je u subotu – gdje je Hrvatska uspješno savladala Sloveniju i osvojila broncu. Dok je u nedjelju bila utakmica za prvo mjesto i dodjela medalja. Naravno da su Španjolci na taj način zakupili gotovo cijelu dvoranu i finalistima nisu omogućili da ih njihovi navijači isprate i na postolje. Ipak, i ta brončana subota, kao da je bila zlatna. Izašli smo vas s Kaubojima i zajedno proslavili zasluženo odličje. Kakve god da je boje, treba znati doći do finala!

Hm, putnici, nisam vam rekla kakva je Barcelona? Prekrasna kao i uvijek. Čista prije svega. Taksiji su prilično jeftini. Trgovine su na svakom kutu i baš tada je bilo velikih sniženja. I vrijeme nas je poslužilo pa je subotnja šetnja bila pun pogodak! Nema smisla pričati dva puta o istoj destinaciji, ali činjenica je da se stvarima koje vam se svide i prvi put, uvijek vratite. Ja sam svratila na vafle s čokoladom koje su i moje curke oborile s nogu.

A5urIGqpVhGA1GVa-hldgg_WoytONYvWis4-L6Y5CQM,eiRysI2hhDZJbPyHJurpmFOs7bfM1X_-3gEuhUx4XnI

priprema

ogledalo

collage1

Koju fotku više, kao i dodatne informacije o Barceloni pogledajte i na linku: BARCELONA

Nova na Savi 2013

savaMalo sam praznovjerna što se tiče Nove godine pa tako vjerujem da sve što radiš sa Stare na Novu ti utječe na to kakva će ti biti godina. Odnosno, ako imaš taj dan novaca, imat ćeš i u novoj godini, ako radiš, radit ćeš i dalje, ako se smiješ, smijat ćeš se još više, ako trčiš, trčat ćeš još dalje…

Ja sam tako otvorila 2013. godinu sa svojom prvom utrkom. DA, zaista! Mislim tko su ti luđaci koji na novogodišnje jutro odluče trčati po zagrebačkom nasipu!? Pa, zapravo sasvim obični ljudi koji jednostavno vole trčati. A kako se ja tu uklapam? U skladu sa svojim novogodišnjim odlukama, mislim da je ovo jedan odličan početak nove godine. I baš se veselim.

Novogodišnja utrka “Nova na Savi 2013.” koju organizira AK Veteran mislim da je treća uzastopna utrka i zapravo tek sam prije par dana saznala da ona uopće postoji (!). Došavši tamo kao apsolutni početnik (naime prije samo 7 dana sam počela s trčanjem nakon duuuugee stanke i sa svega desetak kilometara u nogama) zapravo sam željela odraditi svoj (nazovi) trening i tako obilježiti ulazak u Novu. Prijaviti se ili ne? Hm, “samo da ne budem zadnja” – to mi je nekako bila misao te sam se dvoumila cijelim putem do nasipa. A onda je prevagnuo razum, odvažnost i hrabrost – pa što ako i budem zadnja! Netko mora biti, a ja sam u svojoj glavi pobjednik kako god utrka završila, samo zato jer sam se jutros ustala i došla do nasipa! Da, otrčala sam svoju prvu utrku. Kažu “Ma, to ti je samo 5 kilometara!”. Gledajte, “samo” za nekoga tko ne trči je relativan pojam, a 5 km je 5 km previše. Ipak, moram se zahvaliti svojoj moralnoj podršci :* koja mi samo daje impuls u leđa. Iako sam imala startni broj 4, gotovo da sam došla četvrta odozada 🙂 Ne znam koja sam došla, nije mi bila važna utrka, čak me na kraju nije ni brinulo hoću li biti zadnja. Ipak, čini se da sam napravila svoj osobni rekord na 5 km (uz trening od svega sedam dana) 33:38 min. Moram priznati da mi je čak bilo puno lakše nego što sam mislila da će mi biti otrčati taj famozni krgu oko dva mosta. Dok je pravim trkačima ovo samo dionica za zagrijavanje, molim vas vi trkači da shvatite nas početnike kojima je svaki korak bitan i svaki uzimamo k srcu. Jednom je i vama bilo teško. A vidjet ćete samo za par mjeseci “uf, kako mala trči!” 🙂

Izgleda, da ću ove godine ipak otplatiti svoje tenisice, a možda se počastim i novom trenirkom. Nemam previše fotkica, ali evo i ova jedna koju je kolega trkač Goran Požek snimio, velika je uspomena za mene. Sada nema povratka, Novu sam obilježila…

Nadam se da će nekima od vas moja iskustva biti poticaj da napokon odlučite ostvariti neki svoj san i napraviti prvi korak već danas. Bez obzira je li to fizička aktivnost, pokretanje novog projekta, izjava ljubavi, kupnja željene “igračke”… vjerujte mi, u početku je teško, ali ne dajte da vas um zavarava, samo krenite. Ma, kvragu, pronađite sport za sebe, treba vježbati! Trčanje je vjerojatno najjeftinije 🙂 Treba se prilagoditi kriznim vremenima…

Sretno vam bilo u 2013!!!

THANK YOU LONDON!

The Olympic Games London 2012 are over. Finally! I was in London last weekend attending the handball finals and cheering for Croatian national team. I must say I had a great time and I met wonderful people. Without them this trip to London wouldn`t be so amusing.

Photo: Natali, Anja, Maja, Karmen and Costa (and Tower Bridge)

We came to London on Friday (10/08/2012) and first went to see the semi-final with France. Although we were all sure that we`ll win this game, it seems that Croatian coach got lost. This wasn`t the game that we`re used to watch. We cheered so hard but there were too many French and they were so laud that any our attempt to say something was useless. This time French were better and they won fair-and-square.

On Saturday we had the whole day off so we used it to meet with Zlatko and Manuel at Olympic Park, have a coffee, and later go sightseeing. As I have already been to London I offered myself to be a guide and show them the city. We bought one-day ticket for metro and bus (7 £) which is the best if you`re planning to ride a lot like we did. We used our time to see as much as we can, but if you have ever been to London then you know you need at least five days to see it all and enjoy it. We saw a lot but our feet got burned. 🙂 (A mad guide!) I will describe you our route in other post.

Photo: Zlatko Horvat, I and Manuel Štrlek

On Sunday at 11 a.m. we had to cheer for our national handball team in finals for bronze. This time we cheered better and our team won against Hungary winning a bronze medal on Olympic games in London. Later that day a Croatian water polo team won a gold olympic medal!

If you didn`t know, Croatia is a small country at Adriatic coast with 4,5 mil people. The capital is Zagreb and official languages is Croatian. This year at Olympics Croatian won 6 Olympic medals – 3 golds, 1 silver and 2 bronze medals. For country so small as Croatia this is a great sport success. On Monday at Zagreb`s airport hundreds of people welcomed Croatian Olympians who later that day went to the center of Zagreb and greeted happy crowd.

Photo: Welcoming Olympians at Zagreb airport