Tag Archives: safari

IN SEARCH OF THE UNUSUAL HOTELS

As I remembered that there is a hotel that has rooms and a restaurant under water, I decided to research a bit and try to find the world hotels unique for its offer – no matter if it`s at special location, has interesting services, maybe unusual menu or a peculiar attraction. That is how I`ve found the Hotel Giraffe Manor in Kenya.

BOUTIQUE HOTEL GIRAFFE MANOR, Kenya

The Giraffe Manor is an exclusive boutique hotel located 20 kilometers from Nairobi, Kenya. It was built in 1930`s, modeled on the modelled on a Scottish hunting lodge and till today it has kept authentic charm. Today it is the only hotel in the world where a herd of giraffes (Rothschild species) inhabit the area around the hotel. Not only that, giraffes are attraction, but also a regular visitors of the hotel, and they often peek through the window with the hope that they will get some dessert.

With service that is really good – as people have testified on the travel forums – the only drawback is the price. Of course unless you are one of those who really want to enjoy the giraffes up close or one of those who are looking for unusual hotels like this. Price per room with full board service ranges from 662 US$ for single-bedded room, 973 US$ double-bedded and 1459 US$ for a triple room.
I would love to tell you much more about the hotel, but for real experience and vivid personal photos I`d have to go there. Until that happens, enjoy some photos that I`ve found…

The giraffe often peek through the window for the breakfast, actually they do it quite often!

“Knock-knock! Is anybody there?”

Photography: HOTEL GIRAFFE MANOR

CROATIA VERSION: U potrazi za neobičnim hotelima

Advertisements

U POTRAZI ZA NEOBIČNIM HOTELIMA

Sjetivši se hotela koji pod vodom ima sobe i restoran, odlučila sam malo pomalo istražiti koji su to sve hoteli na svijetu jedinstveni po svojoj ponudi – bilo da se radi o njegovoj lokaciji, zanimljivom sadržaju, neobičnom meniju ili nesvakidašnjoj atrakciji. Tako sam došla do hotela Giraffe Manor u Keniji.

BOUTIQUE HOTEL GIRAFFE MANOR, Kenija

Giraffe Manor je ekskluzivni butik hotel koji se nalazi 20-ak kilometara od Nairobija, Kenija. Sagrađen je 30-ih godina prošloga stoljeća prema uzoru na škotsku lovačku kuću do danas je zadržao autentičan šarm. Danas je to jedini hotel u svijetu u kojem krdo žirafa (vrsta Rotschild) obitava na prostoru oko hotela. I ne samo to, žirafe su atrakcije, ali i redoviti posjetitelji hotela koje često zavire kroz prozor ne bili dobile kakvu slasticu.

Uz uslugu koja je zaista na nivou –barem se tako priča po forumima – jedini nedostatak je cijena koju će pregrmiti oni koji zaista žele izbliza uživati u žirafama i oni koji traže neobične hotele kao što je ovaj. Cijena po sobi uz uslugu punog pansiona kreće se od 662 US$ za jednkrevetnu, 973 US$ dvokrevenu i 1459 US$ za trokrevetnu sobu.

Voljela bih da vam mogu više reći o hotelu, ali zaista bih morala otići tamo da vam prenesem potpuni doživljaj. Do tada, uživajte u fotografijama koje vam ostavljam…

Žirafe lako zavire na doručak, zapravo to je ovdje čest prizor

“Kuc-kuc! Ima li koga kod kuće?”

Izvor fotografija: HOTEL GIRAFFE MANOR

ENGLISH VERSION: IN SEARCH OF THE UNUSUAL HOTELS

SAFARI U TUNISU (5)

Kad priča dobije zavšetak
V. DIO

Prije nego nastavim svoju priču želim vas razveseliti novim/starim hitom, arapske muzike. Otkad sam se vratila iz Tunisa vrtim samo CD arapske glazbe koji me svaki put toliko oraspoloži i mislima vrati natrag u ludu vožnju džipom, gdje mi vrištimo od sreće dok trešti glazba u autu. Ma, što da kažem! NEPROCJENJIVO!

6. dan – Ustajanje i doručak je brzinsko. Nastojimo izbjeći ona tri busa maturanata koji su nam sinoć pomalo išli na živce. Ali kako da im zamjerimo. Mi smo preživjeli, a izgleda da su i oni. Pomalo čudno nakon svega što su radili na bazenu.

Naše drage Toyotice. Mislim da nekako osjećamo da idemo prema kraju da naš put napokon mora završiti ili barem ovaj dio priče. Krećemo prema oazi Chebika, a potom vijugavom cestom prema Tamerzi. U Chebiki se spušamo na sam izvor. Ovdje je predivno, ali je toliko vlage u zraku da jednostavno ne mogu vjerovati koliko sam se preznojila u tih sat vremena. Pogled govori sve. Nisam sigurna što da vam kažem o ovim oazama, imaju svoju povijest, ali kako bi se sve to zaista vidjelo morate ipak imati malo više vremena, i uplanirati sve to. Možda je idealna opcija privatni vozač. Platiš pa te sinko vozi kud god te volja.

U Chebiki naravno svi hrlimo na čaj, kavu i klopu. Žalim sve one koji ne mogu ujutro jesti. Nema mi slađeg od finog, šmekastog i obilnog doručka. Kako drugačije započeti dan!?

Tamerza mi je ipak bila malo slađa. Bazarčić je otvoreniji pa te ne mogu stjerati u kut da nešto kupiš. Ovdje se voda usjekla u stijene i stvorila kanjon, vodopade koji vas natjeraju da zaboravite na onu gomilu pijeska što vas zapravo okružuje.

Eh, da ne zaboravim. Upoznah nove prijatelje jedan od njih je i živahni salamander koji je oduševljeno hodao po mojim rukama i ramenima, a ovi domaći su dakako vrištali od smijeha. Zaključila sam da volim ove životinje – nisu sluzave niti su otrovne. Dakako, ne zaboravimo, PHOTO ONE DINAR! Ma evo ti dinar jer si tak simpa!

Ovdje smo nešto sitno bazarili jer su ovi trgovci bili toliko tvrdoglavi i nikako nisu htjeli spustiti cijenu. Valjda znaju da nam se žuri pa te vrte oko malog prsta. Naša taktika je defitivno ovakva:
1. pitaš za cijenu. on što god da kaže ti zakolutaš očima
2. on ruši cijenu (ako je dobro sruši) potom se mi počnemo nečkati
3. sada on pita koliko bi mi dali. Mi naravno lupimo neku brutalku.
4. on onda viče bankrot, pa mi vičemo bankrot
5. sad već on ponovo spušta cijenu, pa vi malo dignete i tako dok ne dođete do svoje posljednje cijene – koliko ste maksimalno spremni platiti za to. ukoliko ne prihvati onda fino recite “sorry no business, too much” i okrenite se. hodajte polako, velika je vjerojatnost da će vas zaustaviti i dati vam to čudo upravo po cijeni koju ste isposlovali.

SAVJET: budite brzi, nemojte se sramiti, nemojte misliti da vas vrijeđaju. zaboravite na ono “kako su naporni” – oni su jednostavno takvi i to je dio njihove kulture. U cijeloj toj priči poklonite im koji osmijeh, okrenite malo na šalu i samo vičite “my friend, it`s too much”. Nikako se nemojte koristiti književnim engleskim jer vas neće apsolutno ništa razumijeti. ne koristite naglasak već samo izgovorite: maj frend, ic tu mač, aj go bankrot. no mani. aj giv ju 2 dinar, no mor… i tako u nedogled.

Ovdje čak imaju svakavi čuda od životinja, čak i žive poskoke i škorpione koje love po kamenjaru. Brrr, e toga se već grozim. Palimo posljednju pljugu, malo se zafrkavamo i pičimo dalje put Kairouna. To je već daleko gore prema sjeveru i nadomak posljednje stanice – Hammameta. Zaustavljamo se još nekoliko puta od čega jednom na ručku – brijem u Gafsi, ali nemojte me ubiti ako sam u krivu.

Vožnja je duga. Glava mi non stop viri kroz prozor, ili barem svaki put kad je ograničenje brzine 50 km/h ili manje. Dio ekipe spava, a dio nas pokušava pjevati što god slušali. Vrištanje. Mislim da blejim ko tele kroz prozor. Onako tužno. Zapravo, nisam bila tužna, možda samo malo žalosna što moram napustiti “ovaj svijet”. Opušten, ležeran, drugačiji i meni zanimljiv. Znate onaj osjećaj kad odlazite daleko od doma i znate da nećete tako skoro doći, a srce vas boli i steže u grlu. Da, podsjećam, toliko sam se vezala za to “veliko ništa” da mi je sada tako mrsko što odlazim.

Kairouan. Muslimanski sveti grad. Pa evo, ako već nemate priliku otići u Meku ili Medinu, onda uvijek možete reći da ste bili u Kairouanu. Grad je osnovan 670. godine, a ime bi u prijevodu značilo – kamp, karavana, mjesto odmora. Ovdje ćete vidjeti veliku džamiju Sidi-Uqba. Nakon predstavljanja džamije i kratke povijesti grada odlazimo na kratku prezentaciju tepiha i ćilima. Predivno, samo kaj ja nemam para za to i nekak mi se ne da to tegliti natrag u Zagreb. A kam bum s tim?

Nastavljamo našu ludu vožnju. To ne mogu opisati riječima, a zapravo nisam ni sigurna smijem li. Vjerujte mi, takvu ludoriju kod nas nikada ne biste izveli. Da se mene pita, ja bih prva valjda iskočila iz auta. U Tunisu je to malo drugačije, kultura vožnje je drugačija i vrlo se lako prilagoditi. Doduše ne bih preporučila da se sami vozite ako nemate dovoljno iskustva.

Putem su nas vozač i vodič počastili lokalnim slastica. Pohlepno smo se bacili na njih jer nam je baš sad nedostajalo nešto slatko. Vodu pijemo u galonima i već nam to postaje normalno. A što sad ak nema vode? Pa tu je čaj i piva (nikako bezalkoholna. ja sam je prvi put tu probala i uopće mi nije jasno za koga je prave. Pa to je odvratno! Fuj!) Da ne biste krivo shvatili, ja inače ne pijem tako da kad ja popijem pivu, onda valjda mora i snijeg pasti. No dobro.

Final destination – Hammamet! Neeeeeeeeeeee! Umrijet ću! Pozdravljamo se s vozačima!
I ovim ih putem pozdravljam – dečki bili ste odlični! Pohvale cijeloj ekipi! Šmrc! Nadam se da mene nećete zaboraviti i da se vidimo uskoro. Ja se vraćam! A ako mi je suđeno, dolazim i prije nego što i sama mislim!

Odjurili smo u sobe, ostavili stvari i pohrlili na bazen. Ostali smo iznenađeni jer su danas večeru služili vani uz bazen, bacili su i malo roštilja. Bilo je baš zgodno. Mi smo se onak ko pravi Balkanci doteglili mokri i s ručnicima, a onda smo još sjedili te smo Vodenka i ja pisali memoare kako ne bismo zaboravili niti jednu stvar koja nam se putem dogodila.

7. dan – u potpunosti smo se prepustili hedonizmu i uživamo uz bazen, kavicu pa pivu. Večeras smo se prijavili za folklornu večeru, mislim da i to vrijedi vidjeti sad kad smo već ovdje. Da je koštalo, koštalo je, ali TO NEMAMO DOMA. Jeli smo koliko smo mogli. Danas je nas nekolicina bila na “butiStal” tableticama pa i nismo imali odveć apetiti. Malik, spasio si nas! (pa čak i one kaj su seruckali na usta, ali to je bilo nemoguće zaustaviti).

This slideshow requires JavaScript.

Ples trbušnih plesačica sve nas je oduševio. Ja sam uporno pokušavala pomaknuti svoje dijelove tijela poput njih, ali ih nikako nisam osjećala. Valjda ih ja nemam. Ne kužim. Vrhunac večeri bio je kad su tete skočile nama na stol. Dugi je sa svojim zbuksanim vratom jedva nadgledao situaciju dok je ova skakala njemu iznad glave (a baš mu je gore teško gledati). Iako je običaj da im se ubaci koji dinar u haljinu, iako su drmale i tresle kod nas se baš i nisu usrećile (ali im nismo ni dali da siđu sa stola). Nakon toga se čaga preselila na stejđ. Ostali smo zadnji pa su nas naposlijetku morali tjerati i van iz restorana. Ma zamisli, party is over!

Pozdravljamo se s ekipom kako nas bus lagano razvozi po hotelima. Većina odlazi spavati (već je bilo prošlo 12, a ustajanje je u 6). Samo je nas pet hrabrih zalutalo u disko preko ceste. Odčagali smo svoje na one lude hitove s kraja 80-tih (začudo čak smo znali i riječi!). Rastali smo se oko pola tri, ja sam još razmišljala kako ubiti vrijeme, ali nisam imala baš društva. Nije mi se ni spavalo. Sada je već prošlo tri sata, a što mi znači odspavati i to sitno? Sjedila sam nakratko u predvorju hotela dok se gomila strana koji su tek došli chekirala i uzimala ključeve od sobe. Joj, kako sam htjela još malo  ostati, ma da je bar još netko htio makar i na cugu samo da ne idemo spavati.
A noćno kupanje? Ni to nismo probali. Onda definitivno moramo nazad.

8. dan –  doručak. Nema čekanja. Pokupili smo cijelo društvo iz busa i pičimo za Tunis, zračnu luku. Nema gužve pa smo čim smo obavili check-in sjeli na kavu da se još malo ispričamo i pozdravimo s vodičem. Samo smijeh. Prisjećamo se svih divnih stvari, onako brzinskih, i ostavljamo Tunis puni dojmova. Izmijenili smo kontakte kako bi se možda čuli i kad se vratimo doma.

Vjerujem i nadam se da ću neka lica ponovo vidjeti pa makar i na nekoj kavici. Dobro je da smo iskoristili lipanj za safari. Srpanj i kolovoz su odviše vrući za ovakvu avanturu. Ah, ništa sada moram pronaći novu destinaciju dok mi Tunis ponovo ne bude suđen. Sigurna sam, vidjet ćemo se opet!

Pozdravljam sve moje habibije s puta. Želim im još mnogo putovanja, novih doživljaja, novih prijateljstava.

(nikad neću shvatiti gdje je nestao ostatak ekipe dok smo se naslikavali?)

Bislema my friend!

Vaša Posvuduša

Nisam mogla izdržati. Evo još jedan hit za kraj!

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (4)

SAFARI U TUNISU (4)

Ludo, luđe, najluđe!
IV. dio

Sahara, Tunis / Photo by Sandra BortekNastavljam priču petoga dana…

Okupili smo se i krenuli džipovima iz Tozeura. Iskreno ne znam u kojem smjeru jer ovdje sve izgleda jednako. Vozimo se nekih 15 ak minuta kada se prvi puta zaustavljamo iznad akumulacijske “bare”. Vodič nam objašnjava na koji način prikupljaju vodu i navodnjavaju plantaže datulja. Impresivno jer očito mi u Hrvatskoj to još uvijek nismo skužili pa non stop kukamo da nam je suša. Ha ha ha, suša! Ljudi moji ovdje temperature idu i preko 50 stupnjeva! Daklem, voda se tijekom godine nakuplja u velikom bazenu, a potom se sustavom kanala navodnjava cijela plantaža. Nakon kratkog naslikavanja krećemo dalje.

TunisVozimo se još nekih 20ak minuta po asfaltiranoj cesti. Sad već razmišljamo o tome u kojem smjeru idemo i kamo idemo. Nemamo pojma što je to adrenalinska vožnja jer ovo je sve samo to ne. (Bar smo tako mislili dok smo se vozili.) Vodič nas upozorava da se zavežemo. ??? Da, tisuće upitnika iznad naše glave jer tek sad nakon više od 800 kilometara svi se moramo vezati. Naprijed sjede vozač, suvozač Dugi koji je istegnuo vrat pa da najmanje osjeti drmanje. U sredini su Vodenka, Damir i vodič Malik. Nas dvije najmanje, Ivana i ja, sjele smo otraga. Sad nam je svima udobno. Dodat ću da što više otraga sjedite, više osjetite drmanje u automobilu. Mislimo, to ne može biti tako strašno, jer gle – mi smo spremni na sve! Ok, poslušali smo vozača i zavezali se (teškom mukom). Čak smo se i smijali (poslije više neće biti smiješno).

Krećemo. Vozač kreće s asfaltirane ceste na makadan. Makadan? Pješčani put koji vodi kroz ono moje veliko ništa kako ga ja zove. Pijesak i nisko raslinje. Držimo se “utabanog” puta. Zaista ne znam na koji način ovdje odlučuju kojim smjerom ići. Jer jednom kad netko odluči krenuti određenim putem, svi nastavljaju tuda. Počelo je. Pojasi su se zakočili i nema povratka. Vozač lupa po krovu automobila i uskoro nam je jasno da dolazi uzbuđenje – hupser, dubok pijesak, skakanje,… što god… Nije nam dugo trebalo da prihvatimo spiku i uskoro svi od uzbuđenja, navale adrenalina,, lupamo po krovu, vrištimo, smijemo se i vičemo Yalla, Yalla!. Nevjerojatno. Dugom je naprijed dobro. Uhvatio je položaj i nekako se uglavio između komandne ploče, sica i krova. Ovima u sredini je malo luđe. Vodenka pali kameru i snima ovu ludu vožnju. (Čekam je da se sada vrati s puta pa da vam stavim i koji filmić na web. E to morate vidjeti! Sada imate samo fotkice).

Jeep safari, Tunis

Otraga? Ivana i ja? Ima nas posvuda. Sada znamo čemu služi pojas jer ukoliko se ne zavežete zaista bi vas bilo po cijelom džipu. (i dalje nas voze naše Toyotice.  Dušu dale!). Ne stignemo ni vrištati koliko nas baca. Ja sad već vrištim od smijeha jer to jedino izlazi iz mene. Lupamo po krovu, čudimo se i pokušavamo ne udariti glavom. Uzalud. Brijem da obje izgledamo ko lutkice koje je netko zavezao na zadnji sic. Ruke i noge nam lete posvuda. Ne mogu izbrojati koliko sam se puta lupila, ali ću zato kasnije moći izbrojati nekolicinu masnica po mogama i rukama.
Oduševljeni smo! Ovo je zaista ludo. Vozač je odličan, samo diže atmoferu i viče Gas, gas! (ha ha ha). Malik, vodič, ovo je prošao valjda već milijardu puta pa mu i nije toliko uzbudljivo. Vjerujem da mu je samo bitno da smo mi svi sretni (onako s luđačkim sjajem u očima – Hoćemo još!!!) Idemo Habibi!!!
Provezli smo se i dijelom puta kuda se vozi Pariz-Dakar. Slike ovih dionica nemam jer je jednostavno nemoguće držati bilo što u ruci. Malo smo snimili s kamerom, ali kao što rekoh to ćete vidjeti kasnije.

Pred nama je sada samo gomila pijeska, i uzbudljiva uzbrdica na koju će nam trebati tri pokušaja da se popnemo. Pijesak je zaista dubok i moramo biti pažljivi da ne uglavimo. (Doduše, da smo i zaglavili imali bih sigurno koji redak više za napisati.  ) Tu sreći nije kraj.

Nakon što smo se popeli na vrh ispred nas se odjednom ocrtava samo horizont, pijesak, sunce i dolina, a izvjesno je da naš put ide prema dolje. Dina! Koja nizbrdica!!! I dok gledam fotografije i prisjećam se svega, slike i ne izgledaju tako strašno, ali onaj pogled kroz prozor ostavlja vas bez riječi. Opet, lupanje po krovu i vrištanje. Ma ludo, što drugo da vam kažem. Nakon ovog delirija od spuštanja (koje smo ponovili nekoliko popta), zaustavljamo se na dini kako bi se naslikavali. Penjemo se svi na krov. Vodič i vozač nešto kemijaju. Zapravo, fora im je bila slikati naše face gore na džipu, dok vozač lagano popušta kočnicu. Nema ovdje straha, mi smo već bili spremni za spuštanje, ali ovo je bila samo fora.

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra BortekKako bih ovjekovječila ove trenutke, spuštam se niz dinu. Pijesak je toliko vruć da jedva hodam, a nikako da se rashladim. Tako su nastale ove naše fotke ispod dine. Sada palim kameru i snimam spuštanje. Ovi moji luđaci idu prema meni, kamera pada i ja bacam šturu! Nije to ništa, potom su skrenuli i već sam mislila da će me zaista ovdje ostaviti. Eh, da je barem to netko snimio. Ja i gomila pijeska. Budite bez brige. Činjenica da vam ovo pišem znači da su se vratili po mene, a već me i ekipa iz drugog džipa htjela pokupiti. To su vam moji novi prijatelji, ovi Tunižani. (Teška srca sam otišla iz pustinje, iz Tunisa, ali sigurna sam da ću se ponovo vratiti i to prije nego što mislim. Moja je filozofija da kad čovjek nešto zaista želi da mu se to i ispuni i da se zvijezde upravo tako slažu da se njemu to ispuni.)

Eto ti adrenalina! Sada nastavljamo kratku vožnju do mjesta gdje su se snimali Ratovi zvijezda. Glumimo robote i glupiramo se. Dugi ne mora puno glumiti jer sa svojim okovratnikom već izgleda ko da je sišao s druge planete. Nakon ovog slijedi povratak.

Uz zafkanciju, naganjanje džipovima po ogromoj pješčanoj “livadi”, zaustavljamo se. Muzika kreće i svi plešemo usred ničega. Sunce nas prži, a veselje, radost, nemoguće je opisati. Nikome ne silazi osmijeh s lica. Eh, kad bi ovaj trenutak potrajao! Da smo mogli, sigurno bismo digli šatore, zapalili logorsku vatru i nastavili s feštom do jutra.

This slideshow requires JavaScript.

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (5)

SAFARI U TUNISU (3)

Pustinjska egzotika

III. dio

5. dan
Više ne pamtimo dane u tjednu, samo znamo da moramo rano ustati, sa suncem. Umor ne osjećamo jer euforija kola našim venama. Doručak rješen. Utrpavamo stvari u džipove i krećemo dalje.
Sljedeća postaja je prava pravcata pustinja. Mislim da se radilo o mjestu Zaafrane gdje smo doplatili jahanje na devama. Prava poslatica za nas željne novih stvari. Ja sam već ovo isprobala, ali sam bila uzbuđena zbog svojih dvoje kojima je ovo bilo prvi put. Oči im se sjaje, a osmijeh ne skidaju s lica.

Deve u Sahari, Tunis / Photo Sandra BortekOblačimo “halje” i marame i poput pravih pustinjskih lisica uskačemo, svaki na svoj taxi – devu. I nije to nešto što traje tako dugo, ali sama činjenica da jašete devu u pustinji je doživljaj sam za sebe. Kao da plovimo. Gibamo se u ritmu hoda deve. Naravno naslikavamo jedni druge, kamera se ne gasi. Bilo je oko 9 sati pa sunce nije tako visoko i nije nam vruće. Nakon 20 minuta “vožnje” sjašimo kako bismo se slikali na onim predivnim dinama i osjetili Saharu. IAko je pred nama samo gomila pijeska i pogled je pomalo jednoličan, svjesnost da ovdje ipak ima života, stvara neki respect prema zemlji, ljudima i njihovoj kulturi.

Nismo ni sjašili već se niotkuda stvaraju nekolicina domaćih koji prodaju suvenire i dvojica koji imaju male pustinjske lisice s kojima nas nude da se slikamo (dakako za 1 dinar – only for you my friend). Grabim je, uopće ne razmišljam jer upravo mi je bila želja vidjeti je uživo. Preslatko malo stvorenje, uplašeno i zbunjeno ipak je ostalo zabilježeno u mome objektivu. Iako ponekad tužne ovakve slike, to je tamošnja realnost. Nas strance baš takve stvari oduševljavaju.

Foto sešn na dinama je neizostavan, a ushićenje cijele grupe je vidljivo. Pijesak je žut i mekan poput brašna. Predivan je osjećaj hodati bos po njemu. Obuzima me gotovo jednaki osjećaj kao kad sam hodala Wadi Rumom u Jordanu. Nema briga, nema buke, nema ničega, doslovce ničega. Zanimljivo da niti u jednom trenutku nisam osjetila prazninu ili želju za komforom, već pomalo tugu što moram ponovo otići s mjesta koje me ispunjava. U ovakvom okruženju čovjek spozna sebe, jer ovdje ste samo vi bitni, ovdje ste samo vi i vaše ja. Eh, kada bi trenutak potrajao.

Taxi-deva nas čeka. Da ne mislite da sami vodite devu, uz vas je uvijek njihov gazda koji čudnim zvukovima daje naredbe istima kamo da i idu i koliko brzo. Ponekad nam malo da uzde, čisto da imamo osjećaj da sami vodimo devu svojim putem. Čvrsto smo se držali dok nas je deva spuštala, a onda (ponovo) fotkanje s mankenkama.

DOBRO JE ZNATI: deve koje se jašu su pripitomljene, ali uvijek budite oprezni dok se ona diže i spušta. Čvrsto se držiti. Straha nemojte imati. Ako se vi ne bojite, neće se ni deva bojati. Vjerojatnost da vas deva zbaci je minimalna, ali može biti neugodno. Slušajte vodiča i ponašajte se kako spada. Nemojte maltretirati životinju, neće vas ni ona trpiti ako budete nemirni i naporni. 🙂 Nakon jahanja ne zaboravite ostaviti koji dinar bakšiša za vodiča.

Ah, i to je to. Šmrc. Naše Toyotice čekaju. MAšemo devama i krećemo prema Tozeru. Vozimo se preko slanoga jezera Chott El Jérid koje je u ljetnim mjesecima isušeno. Kao i sada. Samo na nekoliko mjesta nalazimo na barice vode u različitim bojama. Negdje su one crvene, negdje zelene ili žute, ovisno o mineralnima koji se ovdje nađu. Gotovo na pola jezera stajemo na kratkoj okrepi, wc-u i mini šopingu. OVdje je moguće kupiti pustinjskih ruža, ali njih ima i na drugim mjestima. Ovdje je možda cijena najpovoljnija. Kupujemo i malo datulja.

PREPORUKA: na svojim putovanjima naučila sam kad vidim nešto što mi se sviđa da odmah kupim. U početku sam govorila “to ćemo kasnije” ili “to ćemo tamo”. Naposljetku se ispostavi da toga tamo nema, da nemamo vremena, novaca ili nešto slično. Nađete li nešto po vama prihvatljivoj cijeni, kupite odmah. Nemojte žaliti ukoliko to vidite negdje kasnije i po nižoj cijeni. Što da to kasnije niste pronašli? Sigurno je sigurno.

Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake
Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake

Mislim da je bilo oko podneva kad smo stigli u Tozeur gdje smo išli na plantažu datulja. Iako prošlogodišnje, našlo ih se za kupiti. Košarica je bila 1 dinar. Zgodan suvenir. (moglo se dogoditi da ih ovdje nema pa onda ne bih doma niš donijela!) Čiča od svojih 90 i kusur godina još uvijek se penje za turiste na palmu i demonstrira svoje vještine. (A ja se bunim da me noge bole od hodanja. Fakat me sram!) Nisam rekla da smo se u kočijama provezli do same plantaže. Baš guba. Povjetarac pirka pa ne osjećamo kako sunce prži. Malo naslikavanja, pljuga i krećemo dalje.

Sada smo već nedaleko od hotela i fali nam osvježenje. Pomalo smo i gladni tako da će nam ručak odlično sjesti.

Hotel Phedra. Opčinjeni smo bazenom i pogledom na golf igralište. Iza njega je samo pijesak!!! Ah, voda, ah osvježenje. Sobe su na ok. Bacamo stvari, hitamo na ručak i odmah u vodu. Sunce piči da vam ne pričam, ali želja za brčkanjem, opuštanjem je puno jača. Moja Vodenka i ja odmaramo, dok “treći” Dugi odmara u sobi jer je jučer ponosno skočio u bazen i istgnuo vrat. (to je još jedna mala avantura koju smo imali, ali je ostavljam za kraj. kao napomenu. 🙂 )

Imam vremena do 17h. Sasvim dovoljno da se pošteno skurimo. Svakih 5 minuta smo u bazenu ili uopće ne izlazimo iz njega. Kakav smo tek foto sešn ovdje napravili!!!

U pola šest krećemo na adrenalinsku vožnju. Nestrpljivi smo, ali uopće ne znamo što nas očekuje.

OStavljam priču za sutra…

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)