Tag Archives: Pustinja

KOCKA JE BAČENA – MAROKO!

Prije nekoliko dana potvrdili smo svoje putovanje u Maroko. Koliko se  veselim ovoj novoj avanturi, zapravo vam ne mogu opisati, jer listopad mi se čini tako daleko da bih najrađe ubrzala vrijeme.

Photo credit: Susannah/sxc

Dugo već razmišljam o putovanju u Maroko. Zapravo ponuda avanturističkog putovanja sa slovenskom agencijom Shappa činila nam se najzanimljivija i zaista mislim da dobivamo value for money. Uostalom, volimo samostalno putovati, onda i budget i plan puta moraju biti onakvi kao da idemo u apsolutno vlastitom aranžmanu. Iako vjerujem da je samostalna organizacija puno bolja to ne znači da nećete iskoristiti usluge one agencije koja vam daje povoljni aranžman.

Na putovanju na Kubu upoznali smo divnu ekipu koja se činila upravo dobrim društvom za našu iduću avanturu pa smo im već tada spomenuli naše buduće putovanje. Mislim da bismo mogli put Afrike u sličnom sastavu, što će me jako veseliti. Naravno, kako to biva, kada spomenete da krećete na put, svi bi krenuli s vama. Ipak, ono što sam naučila jest da ne volim kada se mene nagovara pa niti volim nagovarati druge. Kada se odlučim i zacrtam putovanje onda to tako jest, a svi koji žele, uvijek se, dapače, mogu pridružiti.

Što me očekuje? 13 dana najljepših dijelova Maroka na ruti: Fez – Volubilis i Moulay Idris – Chefchauen s okolicom – pustinja Merzuga  – Dades – Ait Benhaddou – Ouzud – dolina Ourika s pogledom na Atlas – Marakeš

Željeli smo u rutu uključiti i treking na najviši vrh Atlasa – Toubkal (4167 m), ali kako idemo krajem listopada, gore će vjerojatno već biti i snijega pa smo odustali od ovog poduhvata. Baš šteta!

Ako sam dobro označila rutu, ona bi trebala izgledati ovako:

No dobro, sigurno se pitate što ćemo tamo raditi? Znate kako je na putovanju – mnogo toga ćemo pogledati, posjetiti najznačajnija mjesta i građevina na lokacijama koje posjećujemo, imat ćemo i guštanja u prirodu, treking po planinama, kroz kanjon rijeke, jahanje na devama kroz pustinju, spavanje u pustinjskom kampu, a sigurna sam da neće izostati dobre klope, pića, pregršt zabave i smijeha, a sve uz marokanske ritmove.

Kako se vrijeme puta bude približavalo, tako ću vas sve više upoznavati s ovom prekrasnom zemljom koji tek krećem istražiti…

SAFARI U TUNISU (5)

Kad priča dobije zavšetak
V. DIO

Prije nego nastavim svoju priču želim vas razveseliti novim/starim hitom, arapske muzike. Otkad sam se vratila iz Tunisa vrtim samo CD arapske glazbe koji me svaki put toliko oraspoloži i mislima vrati natrag u ludu vožnju džipom, gdje mi vrištimo od sreće dok trešti glazba u autu. Ma, što da kažem! NEPROCJENJIVO!

6. dan – Ustajanje i doručak je brzinsko. Nastojimo izbjeći ona tri busa maturanata koji su nam sinoć pomalo išli na živce. Ali kako da im zamjerimo. Mi smo preživjeli, a izgleda da su i oni. Pomalo čudno nakon svega što su radili na bazenu.

Naše drage Toyotice. Mislim da nekako osjećamo da idemo prema kraju da naš put napokon mora završiti ili barem ovaj dio priče. Krećemo prema oazi Chebika, a potom vijugavom cestom prema Tamerzi. U Chebiki se spušamo na sam izvor. Ovdje je predivno, ali je toliko vlage u zraku da jednostavno ne mogu vjerovati koliko sam se preznojila u tih sat vremena. Pogled govori sve. Nisam sigurna što da vam kažem o ovim oazama, imaju svoju povijest, ali kako bi se sve to zaista vidjelo morate ipak imati malo više vremena, i uplanirati sve to. Možda je idealna opcija privatni vozač. Platiš pa te sinko vozi kud god te volja.

U Chebiki naravno svi hrlimo na čaj, kavu i klopu. Žalim sve one koji ne mogu ujutro jesti. Nema mi slađeg od finog, šmekastog i obilnog doručka. Kako drugačije započeti dan!?

Tamerza mi je ipak bila malo slađa. Bazarčić je otvoreniji pa te ne mogu stjerati u kut da nešto kupiš. Ovdje se voda usjekla u stijene i stvorila kanjon, vodopade koji vas natjeraju da zaboravite na onu gomilu pijeska što vas zapravo okružuje.

Eh, da ne zaboravim. Upoznah nove prijatelje jedan od njih je i živahni salamander koji je oduševljeno hodao po mojim rukama i ramenima, a ovi domaći su dakako vrištali od smijeha. Zaključila sam da volim ove životinje – nisu sluzave niti su otrovne. Dakako, ne zaboravimo, PHOTO ONE DINAR! Ma evo ti dinar jer si tak simpa!

Ovdje smo nešto sitno bazarili jer su ovi trgovci bili toliko tvrdoglavi i nikako nisu htjeli spustiti cijenu. Valjda znaju da nam se žuri pa te vrte oko malog prsta. Naša taktika je defitivno ovakva:
1. pitaš za cijenu. on što god da kaže ti zakolutaš očima
2. on ruši cijenu (ako je dobro sruši) potom se mi počnemo nečkati
3. sada on pita koliko bi mi dali. Mi naravno lupimo neku brutalku.
4. on onda viče bankrot, pa mi vičemo bankrot
5. sad već on ponovo spušta cijenu, pa vi malo dignete i tako dok ne dođete do svoje posljednje cijene – koliko ste maksimalno spremni platiti za to. ukoliko ne prihvati onda fino recite “sorry no business, too much” i okrenite se. hodajte polako, velika je vjerojatnost da će vas zaustaviti i dati vam to čudo upravo po cijeni koju ste isposlovali.

SAVJET: budite brzi, nemojte se sramiti, nemojte misliti da vas vrijeđaju. zaboravite na ono “kako su naporni” – oni su jednostavno takvi i to je dio njihove kulture. U cijeloj toj priči poklonite im koji osmijeh, okrenite malo na šalu i samo vičite “my friend, it`s too much”. Nikako se nemojte koristiti književnim engleskim jer vas neće apsolutno ništa razumijeti. ne koristite naglasak već samo izgovorite: maj frend, ic tu mač, aj go bankrot. no mani. aj giv ju 2 dinar, no mor… i tako u nedogled.

Ovdje čak imaju svakavi čuda od životinja, čak i žive poskoke i škorpione koje love po kamenjaru. Brrr, e toga se već grozim. Palimo posljednju pljugu, malo se zafrkavamo i pičimo dalje put Kairouna. To je već daleko gore prema sjeveru i nadomak posljednje stanice – Hammameta. Zaustavljamo se još nekoliko puta od čega jednom na ručku – brijem u Gafsi, ali nemojte me ubiti ako sam u krivu.

Vožnja je duga. Glava mi non stop viri kroz prozor, ili barem svaki put kad je ograničenje brzine 50 km/h ili manje. Dio ekipe spava, a dio nas pokušava pjevati što god slušali. Vrištanje. Mislim da blejim ko tele kroz prozor. Onako tužno. Zapravo, nisam bila tužna, možda samo malo žalosna što moram napustiti “ovaj svijet”. Opušten, ležeran, drugačiji i meni zanimljiv. Znate onaj osjećaj kad odlazite daleko od doma i znate da nećete tako skoro doći, a srce vas boli i steže u grlu. Da, podsjećam, toliko sam se vezala za to “veliko ništa” da mi je sada tako mrsko što odlazim.

Kairouan. Muslimanski sveti grad. Pa evo, ako već nemate priliku otići u Meku ili Medinu, onda uvijek možete reći da ste bili u Kairouanu. Grad je osnovan 670. godine, a ime bi u prijevodu značilo – kamp, karavana, mjesto odmora. Ovdje ćete vidjeti veliku džamiju Sidi-Uqba. Nakon predstavljanja džamije i kratke povijesti grada odlazimo na kratku prezentaciju tepiha i ćilima. Predivno, samo kaj ja nemam para za to i nekak mi se ne da to tegliti natrag u Zagreb. A kam bum s tim?

Nastavljamo našu ludu vožnju. To ne mogu opisati riječima, a zapravo nisam ni sigurna smijem li. Vjerujte mi, takvu ludoriju kod nas nikada ne biste izveli. Da se mene pita, ja bih prva valjda iskočila iz auta. U Tunisu je to malo drugačije, kultura vožnje je drugačija i vrlo se lako prilagoditi. Doduše ne bih preporučila da se sami vozite ako nemate dovoljno iskustva.

Putem su nas vozač i vodič počastili lokalnim slastica. Pohlepno smo se bacili na njih jer nam je baš sad nedostajalo nešto slatko. Vodu pijemo u galonima i već nam to postaje normalno. A što sad ak nema vode? Pa tu je čaj i piva (nikako bezalkoholna. ja sam je prvi put tu probala i uopće mi nije jasno za koga je prave. Pa to je odvratno! Fuj!) Da ne biste krivo shvatili, ja inače ne pijem tako da kad ja popijem pivu, onda valjda mora i snijeg pasti. No dobro.

Final destination – Hammamet! Neeeeeeeeeeee! Umrijet ću! Pozdravljamo se s vozačima!
I ovim ih putem pozdravljam – dečki bili ste odlični! Pohvale cijeloj ekipi! Šmrc! Nadam se da mene nećete zaboraviti i da se vidimo uskoro. Ja se vraćam! A ako mi je suđeno, dolazim i prije nego što i sama mislim!

Odjurili smo u sobe, ostavili stvari i pohrlili na bazen. Ostali smo iznenađeni jer su danas večeru služili vani uz bazen, bacili su i malo roštilja. Bilo je baš zgodno. Mi smo se onak ko pravi Balkanci doteglili mokri i s ručnicima, a onda smo još sjedili te smo Vodenka i ja pisali memoare kako ne bismo zaboravili niti jednu stvar koja nam se putem dogodila.

7. dan – u potpunosti smo se prepustili hedonizmu i uživamo uz bazen, kavicu pa pivu. Večeras smo se prijavili za folklornu večeru, mislim da i to vrijedi vidjeti sad kad smo već ovdje. Da je koštalo, koštalo je, ali TO NEMAMO DOMA. Jeli smo koliko smo mogli. Danas je nas nekolicina bila na “butiStal” tableticama pa i nismo imali odveć apetiti. Malik, spasio si nas! (pa čak i one kaj su seruckali na usta, ali to je bilo nemoguće zaustaviti).

This slideshow requires JavaScript.

Ples trbušnih plesačica sve nas je oduševio. Ja sam uporno pokušavala pomaknuti svoje dijelove tijela poput njih, ali ih nikako nisam osjećala. Valjda ih ja nemam. Ne kužim. Vrhunac večeri bio je kad su tete skočile nama na stol. Dugi je sa svojim zbuksanim vratom jedva nadgledao situaciju dok je ova skakala njemu iznad glave (a baš mu je gore teško gledati). Iako je običaj da im se ubaci koji dinar u haljinu, iako su drmale i tresle kod nas se baš i nisu usrećile (ali im nismo ni dali da siđu sa stola). Nakon toga se čaga preselila na stejđ. Ostali smo zadnji pa su nas naposlijetku morali tjerati i van iz restorana. Ma zamisli, party is over!

Pozdravljamo se s ekipom kako nas bus lagano razvozi po hotelima. Većina odlazi spavati (već je bilo prošlo 12, a ustajanje je u 6). Samo je nas pet hrabrih zalutalo u disko preko ceste. Odčagali smo svoje na one lude hitove s kraja 80-tih (začudo čak smo znali i riječi!). Rastali smo se oko pola tri, ja sam još razmišljala kako ubiti vrijeme, ali nisam imala baš društva. Nije mi se ni spavalo. Sada je već prošlo tri sata, a što mi znači odspavati i to sitno? Sjedila sam nakratko u predvorju hotela dok se gomila strana koji su tek došli chekirala i uzimala ključeve od sobe. Joj, kako sam htjela još malo  ostati, ma da je bar još netko htio makar i na cugu samo da ne idemo spavati.
A noćno kupanje? Ni to nismo probali. Onda definitivno moramo nazad.

8. dan –  doručak. Nema čekanja. Pokupili smo cijelo društvo iz busa i pičimo za Tunis, zračnu luku. Nema gužve pa smo čim smo obavili check-in sjeli na kavu da se još malo ispričamo i pozdravimo s vodičem. Samo smijeh. Prisjećamo se svih divnih stvari, onako brzinskih, i ostavljamo Tunis puni dojmova. Izmijenili smo kontakte kako bi se možda čuli i kad se vratimo doma.

Vjerujem i nadam se da ću neka lica ponovo vidjeti pa makar i na nekoj kavici. Dobro je da smo iskoristili lipanj za safari. Srpanj i kolovoz su odviše vrući za ovakvu avanturu. Ah, ništa sada moram pronaći novu destinaciju dok mi Tunis ponovo ne bude suđen. Sigurna sam, vidjet ćemo se opet!

Pozdravljam sve moje habibije s puta. Želim im još mnogo putovanja, novih doživljaja, novih prijateljstava.

(nikad neću shvatiti gdje je nestao ostatak ekipe dok smo se naslikavali?)

Bislema my friend!

Vaša Posvuduša

Nisam mogla izdržati. Evo još jedan hit za kraj!

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (4)

SAFARI U TUNISU (4)

Ludo, luđe, najluđe!
IV. dio

Sahara, Tunis / Photo by Sandra BortekNastavljam priču petoga dana…

Okupili smo se i krenuli džipovima iz Tozeura. Iskreno ne znam u kojem smjeru jer ovdje sve izgleda jednako. Vozimo se nekih 15 ak minuta kada se prvi puta zaustavljamo iznad akumulacijske “bare”. Vodič nam objašnjava na koji način prikupljaju vodu i navodnjavaju plantaže datulja. Impresivno jer očito mi u Hrvatskoj to još uvijek nismo skužili pa non stop kukamo da nam je suša. Ha ha ha, suša! Ljudi moji ovdje temperature idu i preko 50 stupnjeva! Daklem, voda se tijekom godine nakuplja u velikom bazenu, a potom se sustavom kanala navodnjava cijela plantaža. Nakon kratkog naslikavanja krećemo dalje.

TunisVozimo se još nekih 20ak minuta po asfaltiranoj cesti. Sad već razmišljamo o tome u kojem smjeru idemo i kamo idemo. Nemamo pojma što je to adrenalinska vožnja jer ovo je sve samo to ne. (Bar smo tako mislili dok smo se vozili.) Vodič nas upozorava da se zavežemo. ??? Da, tisuće upitnika iznad naše glave jer tek sad nakon više od 800 kilometara svi se moramo vezati. Naprijed sjede vozač, suvozač Dugi koji je istegnuo vrat pa da najmanje osjeti drmanje. U sredini su Vodenka, Damir i vodič Malik. Nas dvije najmanje, Ivana i ja, sjele smo otraga. Sad nam je svima udobno. Dodat ću da što više otraga sjedite, više osjetite drmanje u automobilu. Mislimo, to ne može biti tako strašno, jer gle – mi smo spremni na sve! Ok, poslušali smo vozača i zavezali se (teškom mukom). Čak smo se i smijali (poslije više neće biti smiješno).

Krećemo. Vozač kreće s asfaltirane ceste na makadan. Makadan? Pješčani put koji vodi kroz ono moje veliko ništa kako ga ja zove. Pijesak i nisko raslinje. Držimo se “utabanog” puta. Zaista ne znam na koji način ovdje odlučuju kojim smjerom ići. Jer jednom kad netko odluči krenuti određenim putem, svi nastavljaju tuda. Počelo je. Pojasi su se zakočili i nema povratka. Vozač lupa po krovu automobila i uskoro nam je jasno da dolazi uzbuđenje – hupser, dubok pijesak, skakanje,… što god… Nije nam dugo trebalo da prihvatimo spiku i uskoro svi od uzbuđenja, navale adrenalina,, lupamo po krovu, vrištimo, smijemo se i vičemo Yalla, Yalla!. Nevjerojatno. Dugom je naprijed dobro. Uhvatio je položaj i nekako se uglavio između komandne ploče, sica i krova. Ovima u sredini je malo luđe. Vodenka pali kameru i snima ovu ludu vožnju. (Čekam je da se sada vrati s puta pa da vam stavim i koji filmić na web. E to morate vidjeti! Sada imate samo fotkice).

Jeep safari, Tunis

Otraga? Ivana i ja? Ima nas posvuda. Sada znamo čemu služi pojas jer ukoliko se ne zavežete zaista bi vas bilo po cijelom džipu. (i dalje nas voze naše Toyotice.  Dušu dale!). Ne stignemo ni vrištati koliko nas baca. Ja sad već vrištim od smijeha jer to jedino izlazi iz mene. Lupamo po krovu, čudimo se i pokušavamo ne udariti glavom. Uzalud. Brijem da obje izgledamo ko lutkice koje je netko zavezao na zadnji sic. Ruke i noge nam lete posvuda. Ne mogu izbrojati koliko sam se puta lupila, ali ću zato kasnije moći izbrojati nekolicinu masnica po mogama i rukama.
Oduševljeni smo! Ovo je zaista ludo. Vozač je odličan, samo diže atmoferu i viče Gas, gas! (ha ha ha). Malik, vodič, ovo je prošao valjda već milijardu puta pa mu i nije toliko uzbudljivo. Vjerujem da mu je samo bitno da smo mi svi sretni (onako s luđačkim sjajem u očima – Hoćemo još!!!) Idemo Habibi!!!
Provezli smo se i dijelom puta kuda se vozi Pariz-Dakar. Slike ovih dionica nemam jer je jednostavno nemoguće držati bilo što u ruci. Malo smo snimili s kamerom, ali kao što rekoh to ćete vidjeti kasnije.

Pred nama je sada samo gomila pijeska, i uzbudljiva uzbrdica na koju će nam trebati tri pokušaja da se popnemo. Pijesak je zaista dubok i moramo biti pažljivi da ne uglavimo. (Doduše, da smo i zaglavili imali bih sigurno koji redak više za napisati.  ) Tu sreći nije kraj.

Nakon što smo se popeli na vrh ispred nas se odjednom ocrtava samo horizont, pijesak, sunce i dolina, a izvjesno je da naš put ide prema dolje. Dina! Koja nizbrdica!!! I dok gledam fotografije i prisjećam se svega, slike i ne izgledaju tako strašno, ali onaj pogled kroz prozor ostavlja vas bez riječi. Opet, lupanje po krovu i vrištanje. Ma ludo, što drugo da vam kažem. Nakon ovog delirija od spuštanja (koje smo ponovili nekoliko popta), zaustavljamo se na dini kako bi se naslikavali. Penjemo se svi na krov. Vodič i vozač nešto kemijaju. Zapravo, fora im je bila slikati naše face gore na džipu, dok vozač lagano popušta kočnicu. Nema ovdje straha, mi smo već bili spremni za spuštanje, ali ovo je bila samo fora.

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra BortekKako bih ovjekovječila ove trenutke, spuštam se niz dinu. Pijesak je toliko vruć da jedva hodam, a nikako da se rashladim. Tako su nastale ove naše fotke ispod dine. Sada palim kameru i snimam spuštanje. Ovi moji luđaci idu prema meni, kamera pada i ja bacam šturu! Nije to ništa, potom su skrenuli i već sam mislila da će me zaista ovdje ostaviti. Eh, da je barem to netko snimio. Ja i gomila pijeska. Budite bez brige. Činjenica da vam ovo pišem znači da su se vratili po mene, a već me i ekipa iz drugog džipa htjela pokupiti. To su vam moji novi prijatelji, ovi Tunižani. (Teška srca sam otišla iz pustinje, iz Tunisa, ali sigurna sam da ću se ponovo vratiti i to prije nego što mislim. Moja je filozofija da kad čovjek nešto zaista želi da mu se to i ispuni i da se zvijezde upravo tako slažu da se njemu to ispuni.)

Eto ti adrenalina! Sada nastavljamo kratku vožnju do mjesta gdje su se snimali Ratovi zvijezda. Glumimo robote i glupiramo se. Dugi ne mora puno glumiti jer sa svojim okovratnikom već izgleda ko da je sišao s druge planete. Nakon ovog slijedi povratak.

Uz zafkanciju, naganjanje džipovima po ogromoj pješčanoj “livadi”, zaustavljamo se. Muzika kreće i svi plešemo usred ničega. Sunce nas prži, a veselje, radost, nemoguće je opisati. Nikome ne silazi osmijeh s lica. Eh, kad bi ovaj trenutak potrajao! Da smo mogli, sigurno bismo digli šatore, zapalili logorsku vatru i nastavili s feštom do jutra.

This slideshow requires JavaScript.

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (5)

SAFARI U TUNISU (3)

Pustinjska egzotika

III. dio

5. dan
Više ne pamtimo dane u tjednu, samo znamo da moramo rano ustati, sa suncem. Umor ne osjećamo jer euforija kola našim venama. Doručak rješen. Utrpavamo stvari u džipove i krećemo dalje.
Sljedeća postaja je prava pravcata pustinja. Mislim da se radilo o mjestu Zaafrane gdje smo doplatili jahanje na devama. Prava poslatica za nas željne novih stvari. Ja sam već ovo isprobala, ali sam bila uzbuđena zbog svojih dvoje kojima je ovo bilo prvi put. Oči im se sjaje, a osmijeh ne skidaju s lica.

Deve u Sahari, Tunis / Photo Sandra BortekOblačimo “halje” i marame i poput pravih pustinjskih lisica uskačemo, svaki na svoj taxi – devu. I nije to nešto što traje tako dugo, ali sama činjenica da jašete devu u pustinji je doživljaj sam za sebe. Kao da plovimo. Gibamo se u ritmu hoda deve. Naravno naslikavamo jedni druge, kamera se ne gasi. Bilo je oko 9 sati pa sunce nije tako visoko i nije nam vruće. Nakon 20 minuta “vožnje” sjašimo kako bismo se slikali na onim predivnim dinama i osjetili Saharu. IAko je pred nama samo gomila pijeska i pogled je pomalo jednoličan, svjesnost da ovdje ipak ima života, stvara neki respect prema zemlji, ljudima i njihovoj kulturi.

Nismo ni sjašili već se niotkuda stvaraju nekolicina domaćih koji prodaju suvenire i dvojica koji imaju male pustinjske lisice s kojima nas nude da se slikamo (dakako za 1 dinar – only for you my friend). Grabim je, uopće ne razmišljam jer upravo mi je bila želja vidjeti je uživo. Preslatko malo stvorenje, uplašeno i zbunjeno ipak je ostalo zabilježeno u mome objektivu. Iako ponekad tužne ovakve slike, to je tamošnja realnost. Nas strance baš takve stvari oduševljavaju.

Foto sešn na dinama je neizostavan, a ushićenje cijele grupe je vidljivo. Pijesak je žut i mekan poput brašna. Predivan je osjećaj hodati bos po njemu. Obuzima me gotovo jednaki osjećaj kao kad sam hodala Wadi Rumom u Jordanu. Nema briga, nema buke, nema ničega, doslovce ničega. Zanimljivo da niti u jednom trenutku nisam osjetila prazninu ili želju za komforom, već pomalo tugu što moram ponovo otići s mjesta koje me ispunjava. U ovakvom okruženju čovjek spozna sebe, jer ovdje ste samo vi bitni, ovdje ste samo vi i vaše ja. Eh, kada bi trenutak potrajao.

Taxi-deva nas čeka. Da ne mislite da sami vodite devu, uz vas je uvijek njihov gazda koji čudnim zvukovima daje naredbe istima kamo da i idu i koliko brzo. Ponekad nam malo da uzde, čisto da imamo osjećaj da sami vodimo devu svojim putem. Čvrsto smo se držali dok nas je deva spuštala, a onda (ponovo) fotkanje s mankenkama.

DOBRO JE ZNATI: deve koje se jašu su pripitomljene, ali uvijek budite oprezni dok se ona diže i spušta. Čvrsto se držiti. Straha nemojte imati. Ako se vi ne bojite, neće se ni deva bojati. Vjerojatnost da vas deva zbaci je minimalna, ali može biti neugodno. Slušajte vodiča i ponašajte se kako spada. Nemojte maltretirati životinju, neće vas ni ona trpiti ako budete nemirni i naporni. 🙂 Nakon jahanja ne zaboravite ostaviti koji dinar bakšiša za vodiča.

Ah, i to je to. Šmrc. Naše Toyotice čekaju. MAšemo devama i krećemo prema Tozeru. Vozimo se preko slanoga jezera Chott El Jérid koje je u ljetnim mjesecima isušeno. Kao i sada. Samo na nekoliko mjesta nalazimo na barice vode u različitim bojama. Negdje su one crvene, negdje zelene ili žute, ovisno o mineralnima koji se ovdje nađu. Gotovo na pola jezera stajemo na kratkoj okrepi, wc-u i mini šopingu. OVdje je moguće kupiti pustinjskih ruža, ali njih ima i na drugim mjestima. Ovdje je možda cijena najpovoljnija. Kupujemo i malo datulja.

PREPORUKA: na svojim putovanjima naučila sam kad vidim nešto što mi se sviđa da odmah kupim. U početku sam govorila “to ćemo kasnije” ili “to ćemo tamo”. Naposljetku se ispostavi da toga tamo nema, da nemamo vremena, novaca ili nešto slično. Nađete li nešto po vama prihvatljivoj cijeni, kupite odmah. Nemojte žaliti ukoliko to vidite negdje kasnije i po nižoj cijeni. Što da to kasnije niste pronašli? Sigurno je sigurno.

Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake
Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake

Mislim da je bilo oko podneva kad smo stigli u Tozeur gdje smo išli na plantažu datulja. Iako prošlogodišnje, našlo ih se za kupiti. Košarica je bila 1 dinar. Zgodan suvenir. (moglo se dogoditi da ih ovdje nema pa onda ne bih doma niš donijela!) Čiča od svojih 90 i kusur godina još uvijek se penje za turiste na palmu i demonstrira svoje vještine. (A ja se bunim da me noge bole od hodanja. Fakat me sram!) Nisam rekla da smo se u kočijama provezli do same plantaže. Baš guba. Povjetarac pirka pa ne osjećamo kako sunce prži. Malo naslikavanja, pljuga i krećemo dalje.

Sada smo već nedaleko od hotela i fali nam osvježenje. Pomalo smo i gladni tako da će nam ručak odlično sjesti.

Hotel Phedra. Opčinjeni smo bazenom i pogledom na golf igralište. Iza njega je samo pijesak!!! Ah, voda, ah osvježenje. Sobe su na ok. Bacamo stvari, hitamo na ručak i odmah u vodu. Sunce piči da vam ne pričam, ali želja za brčkanjem, opuštanjem je puno jača. Moja Vodenka i ja odmaramo, dok “treći” Dugi odmara u sobi jer je jučer ponosno skočio u bazen i istgnuo vrat. (to je još jedna mala avantura koju smo imali, ali je ostavljam za kraj. kao napomenu. 🙂 )

Imam vremena do 17h. Sasvim dovoljno da se pošteno skurimo. Svakih 5 minuta smo u bazenu ili uopće ne izlazimo iz njega. Kakav smo tek foto sešn ovdje napravili!!!

U pola šest krećemo na adrenalinsku vožnju. Nestrpljivi smo, ali uopće ne znamo što nas očekuje.

OStavljam priču za sutra…

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)

SAFARI U TUNIS (1)

Čudni su putevi naši
I. DIO

Razmišljala sam o tome kako često preporučujem ljudima kamo otputovati iako na mnogim mjestima ni sama nisam bila. Profesionalna deformacija i ljubav za putovanjima često mi pomuti razum pa ni sama ne znam kamo želim otići. Rješenje sam dakako pronašla pa se sada jednostavno nosim za srcem i kamo me putevi odvedu uopće nije bitno.

Upravo sam se vratila iz Tunisa. Priznajem, otišla sam se predrasudama da je to zemlja čisto turistički orijentirana i da se osim turistički odmarališta, hotelskih kompleksa i kilometarskih pješčanih plaža, ništa drug nema ni za vidjeti. Sada mogu reći da me Tunis u potpunosti osvojio te da će moji putevi jednom ponovo krenuti sličnim ili istim smjerom – prema vratima Sahare.

Nikakva posebna organizacija nije bila u pitanju. Nas troje uplatili smo aranžman od jednog CRO turoperatora koji je imao najjeftiniji aranžman tj. u cijenu je bio uključen i safari, takse i putno osiguranje. Cijena naše avanture bila je 3.485 kn. Hotel 3*, polupansion i puni pansion na safariju. Ideja odlaska bila je spojiti odmor i avanturu. I zaista, dva poputno slobodna dana bila su dovoljna da se odmorimo, okupamo jednom na plaži (samo jednom jer nam je pijesak išao na živce), posjetimo stari dio Hammameta i medinu i potom ostatak vremena provedemo na hotelskom bazenu u potpunosti uživajući. Kavica, pivica, čaj, i hlađenje u bazenu. Ma di ćeš bolje!

1. dan – sletjeli smo sigurno kasno popodne u Tunis, a potom su nas “transferirali” do hotela u Hammametu. Naš hotel bio je Bel Air 3*. Iako je postojala skepsa o kvaliteti smještaja, naša očekivanja bila su premašena i oduševljenju nije bilo kraja. Relativno prostrane sobe (imali smo tri ležaja!), čiste, hotel održavan, bazen koji nas je pozivao da se bacimo u njega. Hrana, četiri vrste glavnog jela bila su dovoljan izbor da ne budemo gladni. Salate u izobilju, a kolači odlični. Voljeli smo doručke zbog izvrsnih kroasana.

Hotel Bel Air 3*, Tunis

2. dan – slobodno. Doručak u 8h! Nema spavanja, nismo došli dangubiti. Bazen!!! Ludilo. Odmah je pala kavica. Nakon kupanca i još malo dremuckanja prošetali smo do plaže. Prošetali? Ma priznajem utrpali smo se u kočiju jer nam je simpatični dečko doviknuo “Come, No money!” To je bila magična riječ, jer kao što ćete i sami primjetiti kad posjetite Tunisiu, da je ovdje BAKŠIŠ gotovo normalna stvar. OStavili smo mu 2 dinara (što u Zagrebu bome ne bismo dali nikome). To je otprilike 8 kn. Dakako, kako su dani odmicali tako je i naš bakšiš zauzeo stalnu razinu od 1 dinara.

Plaža je predivna. Tirkizno plavo more i kilometri pijeska. Wow! NAravno, kupanje i bacanje po valovima i malo sunčanja. Uskoro smo skužili da ovakav lijeni odmor baš i nije za nas, a i pijesak nas je fakat iživcirao, pa smo malo propješačili po plaži, a potom uhvatili s ceste taksti do stare medine. 3 dinara nas je to koštalo (12 kn). Za nas luksuz, a i definitivno ispod svake cijene. Napominjem odmah da je vožnja u Tunisu, općenito, pravi doživljaj, ponekad na gradnici života i smrti – popričično uzbudljivo. NIKAKO NE PROPUSTITI!

Stara medina vam je mali bazar. Uske uličice krcate štandovima i dućanima iz kojih doslovce vrebaju domaći. “Where you from?, Come! One dinar., Russia? Poland? My friend, only for you!” – i tako u nedogled. Neuki, skoro smo dobili slom živaca nakon što nas je jedan profurao kroz tri svoja dućana, mene molio za večeru, uvjeravajući me da nije ljubomoran što imam dečka. ZA ŽENE: plave i punije ovdje najbolje kotiraju. Ponekad pomalo naporni, Tunižani vole nas punije. Naravno, “mršavice” će ovdje isto dobro proći, ali nisu odveć popularne. Čujete li “gezel/gazel” znajte da misle samo na vas – zgodnu tetu strankinju. Nemate li živaca poklonite im smješak i pobjegnite glavnom bez obzira.

Plaža u Hammametu, Tunis / Foto: Sake

Prošećite uličicama medine čije su zidine sagrađene 904 godine te ponovo dograđene/obnovljene u 13 st. za vrijeme dinastije Hafsida. Nemojte se hasati zaviriti gdje god vas volja. Popnite se na utvrdu Kesbah, ulaz stoji 4 dinara, a za slikanje naplaćuju dodatnih 1 dinar. Mi smo plaćali samo za jedan fotić, a gore smo se naslikavali i s kamerom tak da nije neki bed. Pogled je dakako za pamćenje, i obvezno lupite nekoliko fotki za uspomenu.
Uz medinu pronaći ćete resotorančeke, dućane, supermarkete i preporučujem sjesti ovdje negdje na ručak. Meni s tipičnom tuniskom klopom stajao nas je 8,6 dinara. On je uključivao tunisku salatu (odlična, s tunom!), brik s jajima i krumpriom (probati!), kus-kus s piletinom i povrćem i za desert neko voće. Cuga se posebno plaća.

NAPOMENA: vodu morate kupovati tj. piti flaširanu! Led ne stavljati u piće. Voće ako jedete bilo bi zgodno oguliti. Njihovi sokovi (Cola, Fanta, Sprite), valjda su 10 puta slađi nego naši i vjerujem da ćete nakon toga piti dodatno žedni. Izaberite radije vodu. Cijena 1,5 l vode je od 0,5 dinara do 2 dinara (skuplja u hotelima, jeftinija u marketima). Obvezno pijte barem 2 litre dnevno, vjerujte mi nećete to ni osjetiti!

Nakon lutanja, ponovo smo uhvatili taksi, malo se cjenkali i za 16 kn vratili se natrag do hotela. Njegova prva cijena bila je 5 dinara, nakon što smo se okrenuli i mahnuli rukom da ništa, već je cijena bila 4 dinara. To je nekako realno za udaljenost koju smo trebali proći pa se dalje nismo ni htjeli cjenkati. Avanturi nema kraja. Svi se voze po sred ceste, non stop pretiču, mašu rukom, a ako nemaš trubu gadno ti se piše. U jednom trenutku taksista nam je jednostavno stao i izašao iz auta. Naime, on je odlučio skočiti u dućan jer je baš tada bio žedan. Mi dakako smo umrli od smijeha jer bilo je očito da je ovo tek djelić Tunisa koji je pred nama.
U hotelu ponovo lagano brčkanje, večerica i cuga i lagana šetnja okolnim uličicama. Iskoristili smo priliku i telefonirali doma. (DOBRO ZA ZNATI:) jeftinije je telefonirati iz njihovih govornica (PUBLITEL) koje izgledaju kao mala pošta, a onda unutra kad uđete imate nekoliko govornica. Rade na kovanice od 1 dinar, a cijena 1,1 minute razgovora u Hammametu prema Hrvatskoj je 4 kn!!! (s mobitela za to ne možete poslati ni poruku). Cijena varira, pretpostavljam od mjesta do mjesta.

3. dan
– rano ustajanje. Uplatili smo si dodatno izlet u Kartagu, Tunis i Sidi Bou Said i muzej mozaika. Ručak je bio uključen. Cijena 48 dinara. Vrijedilo je. Cijeli smo dan bili u muvinug, vidjeli gro stvari, popili čaj s pinijama i popušili shisu u najstarijoj birtiji u Sidiju. 150 godina se nije mijenjala! Nemojte se čuditi šiši. To nije nikakva droga već duhan pomiješan sa voćem, melasa. Sve zablude o pušenju hašiša u Tunisu i arapskim zemljama zaboravite, jer je on ovdje zabranjen! Predlažem za početnike okus jabuke.

Sidi Bou Said, tunis / Foto: Sake

Mislite li šopingirati u medini u Tunisu, trebat će vam čelični živci. Pokušajte pokazati da vam to što kupujete i nije baš tako potrebno pa ćete lakše spustiti cijenu. Začudit će vas kako su neke stvari zapravo jeftine, a početna cijena je bila ogromna! Dakako, i količina uključuje neki popust. Odvažite se i okušajte se u vještini trgovanja! Ludo i nezaboravno! Za magnete za fržider nemojte davati više od 1 dinara, osim ako nisu baš nešto ekstra posbeni ili veliki!
Povratak u hotel bio je oko 19h te smo ponovo završili u bazenu prije večere. Dakako uz pivicu.
Pivica je u hotelu bila 3,2 dinara.

Sutradan nas očekuje najbolji dio Tunisa. Safari džipovima zbog kojeg smo i došli. Osjećaji se množe u nama. Toliko toga nam se događa da imamo osjećaj da je već prošlo 7 da ne tri dana. Počeli smo pisati i memoare kako ne bismo zaboravili niti jedan detalj našeg puta. Vrijeme koje slijedi biti će nazaboravno…

Uživajte u fotkama…

This slideshow requires JavaScript.

Pročitajte i nastavak priče:

Tunis safari 2

Tunis safari 3

Tunis safari 4

Tunis safari 5