Tag Archives: Mediteran

ISLAND BRAC – CROATIA

Island Brač (Dalmatia) is the third largest island in the Adriatic but also the highest island – Mount St. Vid 778 m.

This photo has real colors of the sea in the town Bol, known by the famous beach Zlatni rat (Golden Horn).

Photograph: Sandra Bortek

Povoljni odmori na Mediteranu

Odmor na Mediteranu postao je popularan posljednjih godina jer je očito odmor na našem Jadranu postao skuplji, dosadniji, ali i bez dodatnih atrakcija.

Crveno more, Egipat / Photo: Sandra Bortek

Ljudi mi ne vjeruju kada im objašnjavam zašto da radije odu negdje drugdje na odmor, a ne na naš Jadran, osobito ako nemaju neki svoj jeftini (ili besplatni) privatni smještaj. Ako ste mladi, ako želite putovati, ako sada možete, ako želite, iskoristite priliku, jer sigurna sam da ćete se na Jadran uvijek moći spustiti.

Ako već naporno radite i želite se nagraditi za svoj trud i k tome još da ne morate brinuti o tome što ćete danas kuhati, koliko ćete potrošiti na piće i pritom štediti, jer – nema se… Odmor na Mediteranu zaista nudi sve, bitno je samo da odaberete destinaciju koja će odgovarati baš vama. Primjerice all inclusive hoteli uvijek su dobri ako želite potpunu uslugu i k tome još hranu i piće tijekom cijelog dana, kao i korištenje mnogih sadržaja u hotelu. Ako tako zamišljate odmor, niti jedan dan se ne morate maknuti s hotelskog bazena ili plaže…

Onima koji pak radije uz odmor kombiniraju i neke aktivnosti, uvijek bih radije preporučila da u hotelskom smještaju biraju samo noćenje s doručkom, eventualno s večerom. Zašto? Vrlo je vjerojatno da ćete dio dana iskoristiti za izlet ili neki manji obilazak te ćete uvijek imati priliku nešto pojesti s nogu ili sjesti u restoran i najesti se kao čovjek. Iz mog iskustva, ako niste na turnom/ kružnom putovanju tada vam večernji obrok u hotelu nije nužan – pod uvjetom da volite isprobavati nova jela i volite istraživati destinaciju.

E da, volim se sjetiti odmora koji sam provela u Hurgadi u Egiptu. Ne zbog Hurgade koja zaista nema nikakvih posebnosti, već je turističko mjesto u razvoju i apsolutno odiše egipatskim šarmom (prašnjave ulice, nedovršene zgrade, cjenkanje…), već zbog zanimljivih i veselih trenutaka koje sam provela u društvu nekoliko Slovenaca na našim zajedničkim izletima. Ali o tome drugom prilikom…

Nadam se da ćete ove godine upoznati neku novu mediteransku destinaciju! Sretan put!

Moje prvo jedrenje iliti VIŠKA REGATA

Uvijek je lijepo otići na put. Ponekad se zanesemo pa pogledamo malo predaleko jer nove, zanimljive stvari leže puno bliže nego što mislimo. Meni osobno i nije toliko bitno kamo se ide dok god tamo idem prvi put. Tada je iščekivanje i osjećaj ushićenja, a da ne kažem nestrpljivost, pred totalnom eksplozijom… svih tih osjećaja. Dok god se krećemo, možemo očekivati da će nas život iznenaditi. Jer čekajući nitko baš i nije profitirao (pa čak ni oni nadobudni na burzi).

Mene je eto put odveo u novu avanturu. Jedrenje do Visa za mene je bilo novo iskustvo i još jedna nova destinacija na popisu. Sasvim slučajno, na nagovor prijatelja moj dragi i ja odlučili smo se za ovaj produženi vikend. Niti cijena nije bila previsoka pa smo odmah pristali. Ponekad uopće ne razmišljamo pa odmah kažemo može. Spletom okolnosti moja bolja polovica gotovo je strgala nogu pa je tako jedan lijepi vikend proveo u Zagrebu na bolovanju dok sam ja s nekolicinom nepoznatih tipova digla jedra i zapalila prema Visu.

Poanta priče bila je Viška regata koja se vozila od 17.-19. listopada o.g., a kojoj smo se mi pridružili, ali samo kao promatrači. Bez ikakvih pokušaja natjecanja iako nam je bilo drago kada smo u jednom trenutku bili ispred svih i što nismo zadnji uplovili u luku. Vrijeme je bilo oblačno, vuklo na kišu koja nas je sva sreća zaobišla. Vjetra dovoljno za jedra, ali premalo za očekivane turbulencije i zapljuskivanje valova. Dečki su razvlačili jedra potezali konope, a ja sam sve to vjerno dokumentirala. I priznajem, ostala sam zatečena i nepokretna od osjećaja kojima sada ne mogu pronaći riječi. Oduševljenje! A da nisam morala prevaliti tisuće kilometara prije same pustolovine. ODLIČNO! Ma morate probati. Svakako stavite jedrenje na listu stvari koje morate probati.

Vis nas je dočekao sa suncem pa je i nama odmah bilo draže jer smo mogli fino papati na brodu. Dečki su već imali pripremljeni grah s buncekom (ja sam doduše od svojih Dalmatinaca očekivala pravu spizu, ali očito niš od toga). Posljednjih 6 sati vožnje smo se svi relativno upoznali. Nitko nije završio u moru, brod nismo potopili pa je sve obećavala jedan zanimljivi vikend.
Obišli smo malo Vis i bacili pogled na jedrilice koje su pristigle u luku. Kako da vam kažem da su meni gotovo sve isti i da ne vidim razliku koja je bolja od druge, osim da je jedna velika, a druga nešto manja. A navodno nije sve u veličini!?

Drugi smo dan iskoristili za obilazak otoka pa smo rentali auto i otišli do Komiže i Titove spilje. Komiža je predivna! Ovdje smo proveli prvu polovicu dana, a drugu smo ostali u Visu dok je ostatak ekipe brijao po otoku. Svašta se dogodilo toga dana, ali neke stvari možda je bolje ne ispričati. Znate je kako stvari ispadnu kad fešta krene, pivo se popije pa se prijeđe na vinčeko pa narežete malo sira,… pa pozovete poznate na brod da vam se pridruže… mislim da smo zaista bili najglasniji. Atmosfera je bila odlična! Svi su imali osmijeh od uha do uha, a mi smo preživjeli naših prvih 48 sati zajedno što sigurno znači da to možemo ponoviti.

Povratak je bio u nedjelju. Regatni brodovi su krenuli prije nas, a mi smo posljednji isplovili i ostavili Vis iza nas. Vjetra gotovo niotkuda. Vedro, sunčano i toplo. Krenuli smo prema Hvaru gdje smo jedno od kompića ostavili, a iskoristili smo priliku za kavicu i burek ispred Carpe Diema.
Putem smo stali na Braču na jednom otočiću da se nadobudni okupaju i nastavili put Splita.

Znate je kako je kad znaš da se putovanje bliži kraju, a tebi je sve ljepše i poželiš da ti je tako svaki dan. Ja se svaki put zaljubim iznova u putovanje i svugdje poželi ostati. Još uvijek nemam svoju najdražu destinaciju, jer je to svaki put nova. A novi frendovi? Svakako se nadam da ću s njima ponovo negdje na put ili da ćemo se opet sresti. To je isto bitno na putovanju, jer ne možete sve sami proživjeti i morate s nekim podijeliti, barem dijelić… pustolovine.

Dakle, nije uvijek bitno kako daleko i s kim. Samo nek ima dobre volje!!!

I opet evo malo fotkica s moje prve regate!

This slideshow requires JavaScript.

SAFARI U TUNISU (5)

Kad priča dobije zavšetak
V. DIO

Prije nego nastavim svoju priču želim vas razveseliti novim/starim hitom, arapske muzike. Otkad sam se vratila iz Tunisa vrtim samo CD arapske glazbe koji me svaki put toliko oraspoloži i mislima vrati natrag u ludu vožnju džipom, gdje mi vrištimo od sreće dok trešti glazba u autu. Ma, što da kažem! NEPROCJENJIVO!

6. dan – Ustajanje i doručak je brzinsko. Nastojimo izbjeći ona tri busa maturanata koji su nam sinoć pomalo išli na živce. Ali kako da im zamjerimo. Mi smo preživjeli, a izgleda da su i oni. Pomalo čudno nakon svega što su radili na bazenu.

Naše drage Toyotice. Mislim da nekako osjećamo da idemo prema kraju da naš put napokon mora završiti ili barem ovaj dio priče. Krećemo prema oazi Chebika, a potom vijugavom cestom prema Tamerzi. U Chebiki se spušamo na sam izvor. Ovdje je predivno, ali je toliko vlage u zraku da jednostavno ne mogu vjerovati koliko sam se preznojila u tih sat vremena. Pogled govori sve. Nisam sigurna što da vam kažem o ovim oazama, imaju svoju povijest, ali kako bi se sve to zaista vidjelo morate ipak imati malo više vremena, i uplanirati sve to. Možda je idealna opcija privatni vozač. Platiš pa te sinko vozi kud god te volja.

U Chebiki naravno svi hrlimo na čaj, kavu i klopu. Žalim sve one koji ne mogu ujutro jesti. Nema mi slađeg od finog, šmekastog i obilnog doručka. Kako drugačije započeti dan!?

Tamerza mi je ipak bila malo slađa. Bazarčić je otvoreniji pa te ne mogu stjerati u kut da nešto kupiš. Ovdje se voda usjekla u stijene i stvorila kanjon, vodopade koji vas natjeraju da zaboravite na onu gomilu pijeska što vas zapravo okružuje.

Eh, da ne zaboravim. Upoznah nove prijatelje jedan od njih je i živahni salamander koji je oduševljeno hodao po mojim rukama i ramenima, a ovi domaći su dakako vrištali od smijeha. Zaključila sam da volim ove životinje – nisu sluzave niti su otrovne. Dakako, ne zaboravimo, PHOTO ONE DINAR! Ma evo ti dinar jer si tak simpa!

Ovdje smo nešto sitno bazarili jer su ovi trgovci bili toliko tvrdoglavi i nikako nisu htjeli spustiti cijenu. Valjda znaju da nam se žuri pa te vrte oko malog prsta. Naša taktika je defitivno ovakva:
1. pitaš za cijenu. on što god da kaže ti zakolutaš očima
2. on ruši cijenu (ako je dobro sruši) potom se mi počnemo nečkati
3. sada on pita koliko bi mi dali. Mi naravno lupimo neku brutalku.
4. on onda viče bankrot, pa mi vičemo bankrot
5. sad već on ponovo spušta cijenu, pa vi malo dignete i tako dok ne dođete do svoje posljednje cijene – koliko ste maksimalno spremni platiti za to. ukoliko ne prihvati onda fino recite “sorry no business, too much” i okrenite se. hodajte polako, velika je vjerojatnost da će vas zaustaviti i dati vam to čudo upravo po cijeni koju ste isposlovali.

SAVJET: budite brzi, nemojte se sramiti, nemojte misliti da vas vrijeđaju. zaboravite na ono “kako su naporni” – oni su jednostavno takvi i to je dio njihove kulture. U cijeloj toj priči poklonite im koji osmijeh, okrenite malo na šalu i samo vičite “my friend, it`s too much”. Nikako se nemojte koristiti književnim engleskim jer vas neće apsolutno ništa razumijeti. ne koristite naglasak već samo izgovorite: maj frend, ic tu mač, aj go bankrot. no mani. aj giv ju 2 dinar, no mor… i tako u nedogled.

Ovdje čak imaju svakavi čuda od životinja, čak i žive poskoke i škorpione koje love po kamenjaru. Brrr, e toga se već grozim. Palimo posljednju pljugu, malo se zafrkavamo i pičimo dalje put Kairouna. To je već daleko gore prema sjeveru i nadomak posljednje stanice – Hammameta. Zaustavljamo se još nekoliko puta od čega jednom na ručku – brijem u Gafsi, ali nemojte me ubiti ako sam u krivu.

Vožnja je duga. Glava mi non stop viri kroz prozor, ili barem svaki put kad je ograničenje brzine 50 km/h ili manje. Dio ekipe spava, a dio nas pokušava pjevati što god slušali. Vrištanje. Mislim da blejim ko tele kroz prozor. Onako tužno. Zapravo, nisam bila tužna, možda samo malo žalosna što moram napustiti “ovaj svijet”. Opušten, ležeran, drugačiji i meni zanimljiv. Znate onaj osjećaj kad odlazite daleko od doma i znate da nećete tako skoro doći, a srce vas boli i steže u grlu. Da, podsjećam, toliko sam se vezala za to “veliko ništa” da mi je sada tako mrsko što odlazim.

Kairouan. Muslimanski sveti grad. Pa evo, ako već nemate priliku otići u Meku ili Medinu, onda uvijek možete reći da ste bili u Kairouanu. Grad je osnovan 670. godine, a ime bi u prijevodu značilo – kamp, karavana, mjesto odmora. Ovdje ćete vidjeti veliku džamiju Sidi-Uqba. Nakon predstavljanja džamije i kratke povijesti grada odlazimo na kratku prezentaciju tepiha i ćilima. Predivno, samo kaj ja nemam para za to i nekak mi se ne da to tegliti natrag u Zagreb. A kam bum s tim?

Nastavljamo našu ludu vožnju. To ne mogu opisati riječima, a zapravo nisam ni sigurna smijem li. Vjerujte mi, takvu ludoriju kod nas nikada ne biste izveli. Da se mene pita, ja bih prva valjda iskočila iz auta. U Tunisu je to malo drugačije, kultura vožnje je drugačija i vrlo se lako prilagoditi. Doduše ne bih preporučila da se sami vozite ako nemate dovoljno iskustva.

Putem su nas vozač i vodič počastili lokalnim slastica. Pohlepno smo se bacili na njih jer nam je baš sad nedostajalo nešto slatko. Vodu pijemo u galonima i već nam to postaje normalno. A što sad ak nema vode? Pa tu je čaj i piva (nikako bezalkoholna. ja sam je prvi put tu probala i uopće mi nije jasno za koga je prave. Pa to je odvratno! Fuj!) Da ne biste krivo shvatili, ja inače ne pijem tako da kad ja popijem pivu, onda valjda mora i snijeg pasti. No dobro.

Final destination – Hammamet! Neeeeeeeeeeee! Umrijet ću! Pozdravljamo se s vozačima!
I ovim ih putem pozdravljam – dečki bili ste odlični! Pohvale cijeloj ekipi! Šmrc! Nadam se da mene nećete zaboraviti i da se vidimo uskoro. Ja se vraćam! A ako mi je suđeno, dolazim i prije nego što i sama mislim!

Odjurili smo u sobe, ostavili stvari i pohrlili na bazen. Ostali smo iznenađeni jer su danas večeru služili vani uz bazen, bacili su i malo roštilja. Bilo je baš zgodno. Mi smo se onak ko pravi Balkanci doteglili mokri i s ručnicima, a onda smo još sjedili te smo Vodenka i ja pisali memoare kako ne bismo zaboravili niti jednu stvar koja nam se putem dogodila.

7. dan – u potpunosti smo se prepustili hedonizmu i uživamo uz bazen, kavicu pa pivu. Večeras smo se prijavili za folklornu večeru, mislim da i to vrijedi vidjeti sad kad smo već ovdje. Da je koštalo, koštalo je, ali TO NEMAMO DOMA. Jeli smo koliko smo mogli. Danas je nas nekolicina bila na “butiStal” tableticama pa i nismo imali odveć apetiti. Malik, spasio si nas! (pa čak i one kaj su seruckali na usta, ali to je bilo nemoguće zaustaviti).

This slideshow requires JavaScript.

Ples trbušnih plesačica sve nas je oduševio. Ja sam uporno pokušavala pomaknuti svoje dijelove tijela poput njih, ali ih nikako nisam osjećala. Valjda ih ja nemam. Ne kužim. Vrhunac večeri bio je kad su tete skočile nama na stol. Dugi je sa svojim zbuksanim vratom jedva nadgledao situaciju dok je ova skakala njemu iznad glave (a baš mu je gore teško gledati). Iako je običaj da im se ubaci koji dinar u haljinu, iako su drmale i tresle kod nas se baš i nisu usrećile (ali im nismo ni dali da siđu sa stola). Nakon toga se čaga preselila na stejđ. Ostali smo zadnji pa su nas naposlijetku morali tjerati i van iz restorana. Ma zamisli, party is over!

Pozdravljamo se s ekipom kako nas bus lagano razvozi po hotelima. Većina odlazi spavati (već je bilo prošlo 12, a ustajanje je u 6). Samo je nas pet hrabrih zalutalo u disko preko ceste. Odčagali smo svoje na one lude hitove s kraja 80-tih (začudo čak smo znali i riječi!). Rastali smo se oko pola tri, ja sam još razmišljala kako ubiti vrijeme, ali nisam imala baš društva. Nije mi se ni spavalo. Sada je već prošlo tri sata, a što mi znači odspavati i to sitno? Sjedila sam nakratko u predvorju hotela dok se gomila strana koji su tek došli chekirala i uzimala ključeve od sobe. Joj, kako sam htjela još malo  ostati, ma da je bar još netko htio makar i na cugu samo da ne idemo spavati.
A noćno kupanje? Ni to nismo probali. Onda definitivno moramo nazad.

8. dan –  doručak. Nema čekanja. Pokupili smo cijelo društvo iz busa i pičimo za Tunis, zračnu luku. Nema gužve pa smo čim smo obavili check-in sjeli na kavu da se još malo ispričamo i pozdravimo s vodičem. Samo smijeh. Prisjećamo se svih divnih stvari, onako brzinskih, i ostavljamo Tunis puni dojmova. Izmijenili smo kontakte kako bi se možda čuli i kad se vratimo doma.

Vjerujem i nadam se da ću neka lica ponovo vidjeti pa makar i na nekoj kavici. Dobro je da smo iskoristili lipanj za safari. Srpanj i kolovoz su odviše vrući za ovakvu avanturu. Ah, ništa sada moram pronaći novu destinaciju dok mi Tunis ponovo ne bude suđen. Sigurna sam, vidjet ćemo se opet!

Pozdravljam sve moje habibije s puta. Želim im još mnogo putovanja, novih doživljaja, novih prijateljstava.

(nikad neću shvatiti gdje je nestao ostatak ekipe dok smo se naslikavali?)

Bislema my friend!

Vaša Posvuduša

Nisam mogla izdržati. Evo još jedan hit za kraj!

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (4)

SAFARI U TUNISU (4)

Ludo, luđe, najluđe!
IV. dio

Sahara, Tunis / Photo by Sandra BortekNastavljam priču petoga dana…

Okupili smo se i krenuli džipovima iz Tozeura. Iskreno ne znam u kojem smjeru jer ovdje sve izgleda jednako. Vozimo se nekih 15 ak minuta kada se prvi puta zaustavljamo iznad akumulacijske “bare”. Vodič nam objašnjava na koji način prikupljaju vodu i navodnjavaju plantaže datulja. Impresivno jer očito mi u Hrvatskoj to još uvijek nismo skužili pa non stop kukamo da nam je suša. Ha ha ha, suša! Ljudi moji ovdje temperature idu i preko 50 stupnjeva! Daklem, voda se tijekom godine nakuplja u velikom bazenu, a potom se sustavom kanala navodnjava cijela plantaža. Nakon kratkog naslikavanja krećemo dalje.

TunisVozimo se još nekih 20ak minuta po asfaltiranoj cesti. Sad već razmišljamo o tome u kojem smjeru idemo i kamo idemo. Nemamo pojma što je to adrenalinska vožnja jer ovo je sve samo to ne. (Bar smo tako mislili dok smo se vozili.) Vodič nas upozorava da se zavežemo. ??? Da, tisuće upitnika iznad naše glave jer tek sad nakon više od 800 kilometara svi se moramo vezati. Naprijed sjede vozač, suvozač Dugi koji je istegnuo vrat pa da najmanje osjeti drmanje. U sredini su Vodenka, Damir i vodič Malik. Nas dvije najmanje, Ivana i ja, sjele smo otraga. Sad nam je svima udobno. Dodat ću da što više otraga sjedite, više osjetite drmanje u automobilu. Mislimo, to ne može biti tako strašno, jer gle – mi smo spremni na sve! Ok, poslušali smo vozača i zavezali se (teškom mukom). Čak smo se i smijali (poslije više neće biti smiješno).

Krećemo. Vozač kreće s asfaltirane ceste na makadan. Makadan? Pješčani put koji vodi kroz ono moje veliko ništa kako ga ja zove. Pijesak i nisko raslinje. Držimo se “utabanog” puta. Zaista ne znam na koji način ovdje odlučuju kojim smjerom ići. Jer jednom kad netko odluči krenuti određenim putem, svi nastavljaju tuda. Počelo je. Pojasi su se zakočili i nema povratka. Vozač lupa po krovu automobila i uskoro nam je jasno da dolazi uzbuđenje – hupser, dubok pijesak, skakanje,… što god… Nije nam dugo trebalo da prihvatimo spiku i uskoro svi od uzbuđenja, navale adrenalina,, lupamo po krovu, vrištimo, smijemo se i vičemo Yalla, Yalla!. Nevjerojatno. Dugom je naprijed dobro. Uhvatio je položaj i nekako se uglavio između komandne ploče, sica i krova. Ovima u sredini je malo luđe. Vodenka pali kameru i snima ovu ludu vožnju. (Čekam je da se sada vrati s puta pa da vam stavim i koji filmić na web. E to morate vidjeti! Sada imate samo fotkice).

Jeep safari, Tunis

Otraga? Ivana i ja? Ima nas posvuda. Sada znamo čemu služi pojas jer ukoliko se ne zavežete zaista bi vas bilo po cijelom džipu. (i dalje nas voze naše Toyotice.  Dušu dale!). Ne stignemo ni vrištati koliko nas baca. Ja sad već vrištim od smijeha jer to jedino izlazi iz mene. Lupamo po krovu, čudimo se i pokušavamo ne udariti glavom. Uzalud. Brijem da obje izgledamo ko lutkice koje je netko zavezao na zadnji sic. Ruke i noge nam lete posvuda. Ne mogu izbrojati koliko sam se puta lupila, ali ću zato kasnije moći izbrojati nekolicinu masnica po mogama i rukama.
Oduševljeni smo! Ovo je zaista ludo. Vozač je odličan, samo diže atmoferu i viče Gas, gas! (ha ha ha). Malik, vodič, ovo je prošao valjda već milijardu puta pa mu i nije toliko uzbudljivo. Vjerujem da mu je samo bitno da smo mi svi sretni (onako s luđačkim sjajem u očima – Hoćemo još!!!) Idemo Habibi!!!
Provezli smo se i dijelom puta kuda se vozi Pariz-Dakar. Slike ovih dionica nemam jer je jednostavno nemoguće držati bilo što u ruci. Malo smo snimili s kamerom, ali kao što rekoh to ćete vidjeti kasnije.

Pred nama je sada samo gomila pijeska, i uzbudljiva uzbrdica na koju će nam trebati tri pokušaja da se popnemo. Pijesak je zaista dubok i moramo biti pažljivi da ne uglavimo. (Doduše, da smo i zaglavili imali bih sigurno koji redak više za napisati.  ) Tu sreći nije kraj.

Nakon što smo se popeli na vrh ispred nas se odjednom ocrtava samo horizont, pijesak, sunce i dolina, a izvjesno je da naš put ide prema dolje. Dina! Koja nizbrdica!!! I dok gledam fotografije i prisjećam se svega, slike i ne izgledaju tako strašno, ali onaj pogled kroz prozor ostavlja vas bez riječi. Opet, lupanje po krovu i vrištanje. Ma ludo, što drugo da vam kažem. Nakon ovog delirija od spuštanja (koje smo ponovili nekoliko popta), zaustavljamo se na dini kako bi se naslikavali. Penjemo se svi na krov. Vodič i vozač nešto kemijaju. Zapravo, fora im je bila slikati naše face gore na džipu, dok vozač lagano popušta kočnicu. Nema ovdje straha, mi smo već bili spremni za spuštanje, ali ovo je bila samo fora.

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra BortekKako bih ovjekovječila ove trenutke, spuštam se niz dinu. Pijesak je toliko vruć da jedva hodam, a nikako da se rashladim. Tako su nastale ove naše fotke ispod dine. Sada palim kameru i snimam spuštanje. Ovi moji luđaci idu prema meni, kamera pada i ja bacam šturu! Nije to ništa, potom su skrenuli i već sam mislila da će me zaista ovdje ostaviti. Eh, da je barem to netko snimio. Ja i gomila pijeska. Budite bez brige. Činjenica da vam ovo pišem znači da su se vratili po mene, a već me i ekipa iz drugog džipa htjela pokupiti. To su vam moji novi prijatelji, ovi Tunižani. (Teška srca sam otišla iz pustinje, iz Tunisa, ali sigurna sam da ću se ponovo vratiti i to prije nego što mislim. Moja je filozofija da kad čovjek nešto zaista želi da mu se to i ispuni i da se zvijezde upravo tako slažu da se njemu to ispuni.)

Eto ti adrenalina! Sada nastavljamo kratku vožnju do mjesta gdje su se snimali Ratovi zvijezda. Glumimo robote i glupiramo se. Dugi ne mora puno glumiti jer sa svojim okovratnikom već izgleda ko da je sišao s druge planete. Nakon ovog slijedi povratak.

Uz zafkanciju, naganjanje džipovima po ogromoj pješčanoj “livadi”, zaustavljamo se. Muzika kreće i svi plešemo usred ničega. Sunce nas prži, a veselje, radost, nemoguće je opisati. Nikome ne silazi osmijeh s lica. Eh, kad bi ovaj trenutak potrajao! Da smo mogli, sigurno bismo digli šatore, zapalili logorsku vatru i nastavili s feštom do jutra.

This slideshow requires JavaScript.

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (5)