Tag Archives: adrenalin

Treking liga 2013

Nedavno sam bila na posljednjem ovogodišnjem eventu Treking lige. To je trenutak kada se proglašavaju pobjednici u protekloj godini, dodjeljuju posebna priznanja za iznimna dostignuća u trčanju i trekingu.

TL_kalendar_webAh, da, nisam neka trekerica. Iza sebe imam ravno jednu treking utrku i jedan challenge i jednu humanitarnu trku, ali valjda negdje treba početi! Pišem o trekingu i svojim doživljajima isključivo kako bi onima koji čitaju ove moje retke, ciljano ili su slučajno nabasali na njih u bespućima cyber zone, pa se možda i zakače na ovu zabavu u prirodi. Ne, ovo nije pusto trčanje u krug, ovo je uzbudljiva, malo brža, šetnja prirodom, šumom, livadom, planinom, uz natjecateljski karakter za one kojima je to bitno. Meni osobno, treking se čini kao idealna prilika da upoznam Hrvatsku i uživam u njezinim ljepotama, malo proboravim na svježem zraku, opalim koju fotku, i otrčim (čitaj prošećem) koji kilometar. Još uvijek vjerujem da je u zdravom tijelu, zdrav duh pa i njega treba njegovati.

Ove godine, Treking liga nam je omogućila da sudjelujemo u stvaranju jedinstvenog kalendara za koji smo mogli prijaviti svoje datume rođenja. Naravno, uz popis svi važnih treking evenata u 2013., na kalendaru su se našla i imena neznanih i znanih super junaka, likova iz crtića, stripova, filmova i stvarnih života. Priznajem, baš me oduševio. Sada barem ne mogu reći da sam zaboravila na koju utrku 🙂

Kakvi su moji planovi i očekivanja za 2013. godinu? Pa ne bih voljela biti preambiciozna, ali definitivno na proljeće upisujem školu trčanja – koliko god smiješno zvučalo, dobro je čuti profesionalce na što treba obratiti pažnju. Shodno tome i svojim mogućnostima, ja sam se već ovih dana bacila u pripreme pa sam krenula s laganim trčkaranjem 3-5 km. U međuvremenu sam naravno imala i upalu mišića, i tetive, ali ništa što jedan dan odmora nije zaliječio. Ima da do proljeća budem spremna! (Ako u međuvremenu ne uhvatim upalu pluća ili štogod slično).

tenfeOk, to je škola trčanja, ali očekujem i malo intenzivnije uključenje u treking ligu isključivo iz svog gušta pa se nadam da ću imati o čemu pisati vrlo brzo. Između ostalog, moram se pohvaliti da sam postala ponosni vlasnik novih brooks tenisica pa dok ih ne isplatim kilometrima ne smijem reći da neću trčati. Dakle, trčat ću još dugo…

Čini se da je ova godina prekretnica, ili sam tranu ili nisam. Još uvijek vjerujem da nije sve u talentu, već se za neke stvari treba potruditi. Dvije noge imam što mi još treba? Ovog puta nema izvlačenja.

Sretno mi bilo!

Advertisements

RAFTING – U HRVATSKOJ ILI NA BALIJU

Rafting je vodeni sport, aktivost u kojoj se „šačica“ avanturista (obično 3-10 osoba) spušta u gumenom čamcu (raftu) niz riječne brzace. Zašto to radimo? Radi uzbuđenja, doživljaja, riješavanja stresa, oslobođenje od strahova, ostvarivanje vlastitih snova… svatko ima svoj razlog.

Svi početnici i rekreativci moraju u grupi imati skipera kojeg uglavnom osigurava organizator. Također, sastavni dio opreme jest veslo, zaštitni plutajući prsluk, kaciga te ukoliko je voda hladna i neoprenosko odjelo (i šlapice). Upute koje se dobiju prije spuštanja niz rijeku iznimno su značajne i radi sigurnosti, svi sudionici ih se moraju pridržavati. Ovisno o brzini rijeke, broju, veličini i snazi brzaca, rafting dijelimo u nekoliko kategorija u rasponu od 1-6 pri čemu oznaka 1 znači da se radi o mirnoj rijeci, sporog toka, a 6 da se radi o iznimno opasnim uvjetima za koje je potrebna vještina i iskustvo (veliki valovi, brzaci, stijene, zamke…).  Turistički rafting obično obuhvaća do 3 kategorije (iznimno 4) za neiskusne sudionike.

U Hrvatskoj je rafting popularna aktivnost za cijelo društvo, ali ga često i tvrtke uključuju u team-building programe jer za spust je zaista potreban timski rad. Na rafting se ide za vrijeme viših vodostaja (obično u proljeće i jesen), a kod nas se izvodi na rijekama: Dobra, Cetina, Kupa, Zrmanja, Mrežnica, Korana. Iznimno je popularan i rafting na Uni u Bosni i Hercegovini kao i na Tari u Crnoj Gori.

Osobno iskustvo

Bilo je proljeće, mi smo bili na Baliju i u potrazi za adrenalinom odlučili smo se za rafting na tamošnjim brzacima. Kako smo prije puta istražili destinaciju, već smo imali prilično jasnu viziju kako želimo ispuniti vrijeme između odmaranja (nismo tipovi koji bi stalno ležali na hotelskom bazenu i pili koktele, iako se i tako znamo zabavitiJ).

Nismo nikada bili na raftingu pa nas je uzbuđivala činjenica da će naše prvo iskustvo biti upravo na ovako egzotičnoj destinaciji. Koliki su brzaci? Je li voda ledena? Što ako mi to ne možemo? Što ako nam se nešto dogodi? Mnoštvo nam se pitanja vrzmalo po glavi, iako nikada ne bismo odustali jer je znatiželja bila presnažna. Mi smo se odlučili na sigurnu varijantu, preko provjerenog agenta jer smo čuli i loša iskustva nekih Nizozemki koje su se doslovce strmopizdile niz improvizirane štenge u šumi, a vodiči su bili razbježali od šoka. Dakle, ipak treba imati nešto u glavi i snage u nogama.

Ja sam bila totalno uzbuđena! Nakon što smo došli do mjesta odakle kreće spuštanje, dobili smo kratke upute kako se obući tj. da se pripremimo uz preporuku da na nogama imamo sandale (a ne japanke). Naravno, ovo je klasičan primjer kako turistima uzeti još novaca, jer sandale koje vam nude ne vrijede te novce (a da sam znala, radije bih bila bosa u čamcu). Ono što dobijete je i papir kojim potvrđujete da se upuštate u avanturu na vlastitu odgovornost, da ste zdravi, da vam neće biti ništa od hladne vode… Hladna voda? Ali ja sam zimogrozna!!! E tu je nastala panika jer zaista sam mislila da će mi to biti zapreka.

Upućeni, podijeljeni u grupe, dobili smo svoje pojaseve i krenuli u vodu… Hladna? Zaboravih da na Baliju nema ledenjačkih rijeka pa je i najhladniji izvor vjerojatno ugodan J. Živjeli tropi! Uskočili u čamce i otisnuli se niz… nazovimo ih brzace… Možda nikada nismo bili na raftingu u Hrvatskoj, ali smo bili na previše rijeka i vidjeli previše dokumentaraca, vjerujte mi ovo je bila pljuga! I samo zato bih preporučila svima! Doduše, možda je to samo nama tako izgledalo iz rafta!? Da, ima momenata koji su opasni (kad vas odnese na stijenu ili morate spustiti glavu jer prolazite ispod mostića), ali odviše je zanimljivo i zabavno dok vam skiper daje upute na japanskom i engleskom. Dvoje mladih Japanaca koji su bili s nama u raftu, ne biste vjerovali ne pričaju engleski – ali baš ništa ne razumiju (a mi smo već niz rijeku naučili nekoliko riječi japanskog!).  Uzbuđenje dodatno potiče skiper koji će se dodatno potruditi jer će na kraju puta neprimjetno i pristojno očekivati napojnicu (naš je zaista to bio i  zaslužio pa mu nismo ostali dužni).

Raftign na Baliju moguć je na dvije rijeke Ayung i Telaga Waya, a cijena se kreće od 40 USD pa na više te uključuje transfer od hotela, opremu za rafting, stručno vodstvo, osiguranje, vodonepropusne vreće za osobne stvari (ne preporučujem nositi velike fotoaparate!), te ručak.

Spust je trajao otprilike dva sata te smo imali jedno usputno stajanje kod slapa – slikanje, cuga, zeka… Bilo je zanimljivo, zabavno, uzbudljivo posebice jer smo bili u jednom nesvakidašnjem krajoliku kojim dominiraju vulkanske stijene, palme i šume sasvim drugačije od naših… a voda topla…

Eto, tako je izgledalo moje prvo rafting iskustvo. Upoznali smo ono dvoje Japanca koji su nam zaista po povratku s putovanja i poslali fotografije s raftinga (jer su imali vodootporni fotić) pa zato danas imamo i taj trenutak ovjekovječen. I što smo naučili, osim što je voda odlična? Da se baš nikada, nikada, ne smijete sramiti znanja stranih jezika koje poznajete jer sam sigurna da engleski pričate bolje od mnogih ljudi koje smo sreli na našem putu.

This slideshow requires JavaScript.

SAFARI U TUNISU (4)

Ludo, luđe, najluđe!
IV. dio

Sahara, Tunis / Photo by Sandra BortekNastavljam priču petoga dana…

Okupili smo se i krenuli džipovima iz Tozeura. Iskreno ne znam u kojem smjeru jer ovdje sve izgleda jednako. Vozimo se nekih 15 ak minuta kada se prvi puta zaustavljamo iznad akumulacijske “bare”. Vodič nam objašnjava na koji način prikupljaju vodu i navodnjavaju plantaže datulja. Impresivno jer očito mi u Hrvatskoj to još uvijek nismo skužili pa non stop kukamo da nam je suša. Ha ha ha, suša! Ljudi moji ovdje temperature idu i preko 50 stupnjeva! Daklem, voda se tijekom godine nakuplja u velikom bazenu, a potom se sustavom kanala navodnjava cijela plantaža. Nakon kratkog naslikavanja krećemo dalje.

TunisVozimo se još nekih 20ak minuta po asfaltiranoj cesti. Sad već razmišljamo o tome u kojem smjeru idemo i kamo idemo. Nemamo pojma što je to adrenalinska vožnja jer ovo je sve samo to ne. (Bar smo tako mislili dok smo se vozili.) Vodič nas upozorava da se zavežemo. ??? Da, tisuće upitnika iznad naše glave jer tek sad nakon više od 800 kilometara svi se moramo vezati. Naprijed sjede vozač, suvozač Dugi koji je istegnuo vrat pa da najmanje osjeti drmanje. U sredini su Vodenka, Damir i vodič Malik. Nas dvije najmanje, Ivana i ja, sjele smo otraga. Sad nam je svima udobno. Dodat ću da što više otraga sjedite, više osjetite drmanje u automobilu. Mislimo, to ne može biti tako strašno, jer gle – mi smo spremni na sve! Ok, poslušali smo vozača i zavezali se (teškom mukom). Čak smo se i smijali (poslije više neće biti smiješno).

Krećemo. Vozač kreće s asfaltirane ceste na makadan. Makadan? Pješčani put koji vodi kroz ono moje veliko ništa kako ga ja zove. Pijesak i nisko raslinje. Držimo se “utabanog” puta. Zaista ne znam na koji način ovdje odlučuju kojim smjerom ići. Jer jednom kad netko odluči krenuti određenim putem, svi nastavljaju tuda. Počelo je. Pojasi su se zakočili i nema povratka. Vozač lupa po krovu automobila i uskoro nam je jasno da dolazi uzbuđenje – hupser, dubok pijesak, skakanje,… što god… Nije nam dugo trebalo da prihvatimo spiku i uskoro svi od uzbuđenja, navale adrenalina,, lupamo po krovu, vrištimo, smijemo se i vičemo Yalla, Yalla!. Nevjerojatno. Dugom je naprijed dobro. Uhvatio je položaj i nekako se uglavio između komandne ploče, sica i krova. Ovima u sredini je malo luđe. Vodenka pali kameru i snima ovu ludu vožnju. (Čekam je da se sada vrati s puta pa da vam stavim i koji filmić na web. E to morate vidjeti! Sada imate samo fotkice).

Jeep safari, Tunis

Otraga? Ivana i ja? Ima nas posvuda. Sada znamo čemu služi pojas jer ukoliko se ne zavežete zaista bi vas bilo po cijelom džipu. (i dalje nas voze naše Toyotice.  Dušu dale!). Ne stignemo ni vrištati koliko nas baca. Ja sad već vrištim od smijeha jer to jedino izlazi iz mene. Lupamo po krovu, čudimo se i pokušavamo ne udariti glavom. Uzalud. Brijem da obje izgledamo ko lutkice koje je netko zavezao na zadnji sic. Ruke i noge nam lete posvuda. Ne mogu izbrojati koliko sam se puta lupila, ali ću zato kasnije moći izbrojati nekolicinu masnica po mogama i rukama.
Oduševljeni smo! Ovo je zaista ludo. Vozač je odličan, samo diže atmoferu i viče Gas, gas! (ha ha ha). Malik, vodič, ovo je prošao valjda već milijardu puta pa mu i nije toliko uzbudljivo. Vjerujem da mu je samo bitno da smo mi svi sretni (onako s luđačkim sjajem u očima – Hoćemo još!!!) Idemo Habibi!!!
Provezli smo se i dijelom puta kuda se vozi Pariz-Dakar. Slike ovih dionica nemam jer je jednostavno nemoguće držati bilo što u ruci. Malo smo snimili s kamerom, ali kao što rekoh to ćete vidjeti kasnije.

Pred nama je sada samo gomila pijeska, i uzbudljiva uzbrdica na koju će nam trebati tri pokušaja da se popnemo. Pijesak je zaista dubok i moramo biti pažljivi da ne uglavimo. (Doduše, da smo i zaglavili imali bih sigurno koji redak više za napisati.  ) Tu sreći nije kraj.

Nakon što smo se popeli na vrh ispred nas se odjednom ocrtava samo horizont, pijesak, sunce i dolina, a izvjesno je da naš put ide prema dolje. Dina! Koja nizbrdica!!! I dok gledam fotografije i prisjećam se svega, slike i ne izgledaju tako strašno, ali onaj pogled kroz prozor ostavlja vas bez riječi. Opet, lupanje po krovu i vrištanje. Ma ludo, što drugo da vam kažem. Nakon ovog delirija od spuštanja (koje smo ponovili nekoliko popta), zaustavljamo se na dini kako bi se naslikavali. Penjemo se svi na krov. Vodič i vozač nešto kemijaju. Zapravo, fora im je bila slikati naše face gore na džipu, dok vozač lagano popušta kočnicu. Nema ovdje straha, mi smo već bili spremni za spuštanje, ali ovo je bila samo fora.

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra BortekKako bih ovjekovječila ove trenutke, spuštam se niz dinu. Pijesak je toliko vruć da jedva hodam, a nikako da se rashladim. Tako su nastale ove naše fotke ispod dine. Sada palim kameru i snimam spuštanje. Ovi moji luđaci idu prema meni, kamera pada i ja bacam šturu! Nije to ništa, potom su skrenuli i već sam mislila da će me zaista ovdje ostaviti. Eh, da je barem to netko snimio. Ja i gomila pijeska. Budite bez brige. Činjenica da vam ovo pišem znači da su se vratili po mene, a već me i ekipa iz drugog džipa htjela pokupiti. To su vam moji novi prijatelji, ovi Tunižani. (Teška srca sam otišla iz pustinje, iz Tunisa, ali sigurna sam da ću se ponovo vratiti i to prije nego što mislim. Moja je filozofija da kad čovjek nešto zaista želi da mu se to i ispuni i da se zvijezde upravo tako slažu da se njemu to ispuni.)

Eto ti adrenalina! Sada nastavljamo kratku vožnju do mjesta gdje su se snimali Ratovi zvijezda. Glumimo robote i glupiramo se. Dugi ne mora puno glumiti jer sa svojim okovratnikom već izgleda ko da je sišao s druge planete. Nakon ovog slijedi povratak.

Uz zafkanciju, naganjanje džipovima po ogromoj pješčanoj “livadi”, zaustavljamo se. Muzika kreće i svi plešemo usred ničega. Sunce nas prži, a veselje, radost, nemoguće je opisati. Nikome ne silazi osmijeh s lica. Eh, kad bi ovaj trenutak potrajao! Da smo mogli, sigurno bismo digli šatore, zapalili logorsku vatru i nastavili s feštom do jutra.

This slideshow requires JavaScript.

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (5)