Category Archives: Uncategorized

#TravelQuotes – Traveling is…

Traveling is a brutality. It forces you to trust strangers and to lose sight of all that familiar comfort of home and friends. You are constantly off balance. Nothing is yours except the essential things – air, sleep, dreams, the sea, the sky – all things tending towards the eternal or what we imagine of it.

Cesare Pavese

Advertisements

“Twenty years from now …

“Twenty years from now you will be more disappointed by the things you didn’t do than by the ones you did do. So throw off the bowlines, sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.” – Mark Twain

Moje prvo jedrenje iliti VIŠKA REGATA

Uvijek je lijepo otići na put. Ponekad se zanesemo pa pogledamo malo predaleko jer nove, zanimljive stvari leže puno bliže nego što mislimo. Meni osobno i nije toliko bitno kamo se ide dok god tamo idem prvi put. Tada je iščekivanje i osjećaj ushićenja, a da ne kažem nestrpljivost, pred totalnom eksplozijom… svih tih osjećaja. Dok god se krećemo, možemo očekivati da će nas život iznenaditi. Jer čekajući nitko baš i nije profitirao (pa čak ni oni nadobudni na burzi).

Mene je eto put odveo u novu avanturu. Jedrenje do Visa za mene je bilo novo iskustvo i još jedna nova destinacija na popisu. Sasvim slučajno, na nagovor prijatelja moj dragi i ja odlučili smo se za ovaj produženi vikend. Niti cijena nije bila previsoka pa smo odmah pristali. Ponekad uopće ne razmišljamo pa odmah kažemo može. Spletom okolnosti moja bolja polovica gotovo je strgala nogu pa je tako jedan lijepi vikend proveo u Zagrebu na bolovanju dok sam ja s nekolicinom nepoznatih tipova digla jedra i zapalila prema Visu.

Poanta priče bila je Viška regata koja se vozila od 17.-19. listopada o.g., a kojoj smo se mi pridružili, ali samo kao promatrači. Bez ikakvih pokušaja natjecanja iako nam je bilo drago kada smo u jednom trenutku bili ispred svih i što nismo zadnji uplovili u luku. Vrijeme je bilo oblačno, vuklo na kišu koja nas je sva sreća zaobišla. Vjetra dovoljno za jedra, ali premalo za očekivane turbulencije i zapljuskivanje valova. Dečki su razvlačili jedra potezali konope, a ja sam sve to vjerno dokumentirala. I priznajem, ostala sam zatečena i nepokretna od osjećaja kojima sada ne mogu pronaći riječi. Oduševljenje! A da nisam morala prevaliti tisuće kilometara prije same pustolovine. ODLIČNO! Ma morate probati. Svakako stavite jedrenje na listu stvari koje morate probati.

Vis nas je dočekao sa suncem pa je i nama odmah bilo draže jer smo mogli fino papati na brodu. Dečki su već imali pripremljeni grah s buncekom (ja sam doduše od svojih Dalmatinaca očekivala pravu spizu, ali očito niš od toga). Posljednjih 6 sati vožnje smo se svi relativno upoznali. Nitko nije završio u moru, brod nismo potopili pa je sve obećavala jedan zanimljivi vikend.
Obišli smo malo Vis i bacili pogled na jedrilice koje su pristigle u luku. Kako da vam kažem da su meni gotovo sve isti i da ne vidim razliku koja je bolja od druge, osim da je jedna velika, a druga nešto manja. A navodno nije sve u veličini!?

Drugi smo dan iskoristili za obilazak otoka pa smo rentali auto i otišli do Komiže i Titove spilje. Komiža je predivna! Ovdje smo proveli prvu polovicu dana, a drugu smo ostali u Visu dok je ostatak ekipe brijao po otoku. Svašta se dogodilo toga dana, ali neke stvari možda je bolje ne ispričati. Znate je kako stvari ispadnu kad fešta krene, pivo se popije pa se prijeđe na vinčeko pa narežete malo sira,… pa pozovete poznate na brod da vam se pridruže… mislim da smo zaista bili najglasniji. Atmosfera je bila odlična! Svi su imali osmijeh od uha do uha, a mi smo preživjeli naših prvih 48 sati zajedno što sigurno znači da to možemo ponoviti.

Povratak je bio u nedjelju. Regatni brodovi su krenuli prije nas, a mi smo posljednji isplovili i ostavili Vis iza nas. Vjetra gotovo niotkuda. Vedro, sunčano i toplo. Krenuli smo prema Hvaru gdje smo jedno od kompića ostavili, a iskoristili smo priliku za kavicu i burek ispred Carpe Diema.
Putem smo stali na Braču na jednom otočiću da se nadobudni okupaju i nastavili put Splita.

Znate je kako je kad znaš da se putovanje bliži kraju, a tebi je sve ljepše i poželiš da ti je tako svaki dan. Ja se svaki put zaljubim iznova u putovanje i svugdje poželi ostati. Još uvijek nemam svoju najdražu destinaciju, jer je to svaki put nova. A novi frendovi? Svakako se nadam da ću s njima ponovo negdje na put ili da ćemo se opet sresti. To je isto bitno na putovanju, jer ne možete sve sami proživjeti i morate s nekim podijeliti, barem dijelić… pustolovine.

Dakle, nije uvijek bitno kako daleko i s kim. Samo nek ima dobre volje!!!

I opet evo malo fotkica s moje prve regate!

This slideshow requires JavaScript.

SAFARI U TUNISU (3)

Pustinjska egzotika

III. dio

5. dan
Više ne pamtimo dane u tjednu, samo znamo da moramo rano ustati, sa suncem. Umor ne osjećamo jer euforija kola našim venama. Doručak rješen. Utrpavamo stvari u džipove i krećemo dalje.
Sljedeća postaja je prava pravcata pustinja. Mislim da se radilo o mjestu Zaafrane gdje smo doplatili jahanje na devama. Prava poslatica za nas željne novih stvari. Ja sam već ovo isprobala, ali sam bila uzbuđena zbog svojih dvoje kojima je ovo bilo prvi put. Oči im se sjaje, a osmijeh ne skidaju s lica.

Deve u Sahari, Tunis / Photo Sandra BortekOblačimo “halje” i marame i poput pravih pustinjskih lisica uskačemo, svaki na svoj taxi – devu. I nije to nešto što traje tako dugo, ali sama činjenica da jašete devu u pustinji je doživljaj sam za sebe. Kao da plovimo. Gibamo se u ritmu hoda deve. Naravno naslikavamo jedni druge, kamera se ne gasi. Bilo je oko 9 sati pa sunce nije tako visoko i nije nam vruće. Nakon 20 minuta “vožnje” sjašimo kako bismo se slikali na onim predivnim dinama i osjetili Saharu. IAko je pred nama samo gomila pijeska i pogled je pomalo jednoličan, svjesnost da ovdje ipak ima života, stvara neki respect prema zemlji, ljudima i njihovoj kulturi.

Nismo ni sjašili već se niotkuda stvaraju nekolicina domaćih koji prodaju suvenire i dvojica koji imaju male pustinjske lisice s kojima nas nude da se slikamo (dakako za 1 dinar – only for you my friend). Grabim je, uopće ne razmišljam jer upravo mi je bila želja vidjeti je uživo. Preslatko malo stvorenje, uplašeno i zbunjeno ipak je ostalo zabilježeno u mome objektivu. Iako ponekad tužne ovakve slike, to je tamošnja realnost. Nas strance baš takve stvari oduševljavaju.

Foto sešn na dinama je neizostavan, a ushićenje cijele grupe je vidljivo. Pijesak je žut i mekan poput brašna. Predivan je osjećaj hodati bos po njemu. Obuzima me gotovo jednaki osjećaj kao kad sam hodala Wadi Rumom u Jordanu. Nema briga, nema buke, nema ničega, doslovce ničega. Zanimljivo da niti u jednom trenutku nisam osjetila prazninu ili želju za komforom, već pomalo tugu što moram ponovo otići s mjesta koje me ispunjava. U ovakvom okruženju čovjek spozna sebe, jer ovdje ste samo vi bitni, ovdje ste samo vi i vaše ja. Eh, kada bi trenutak potrajao.

Taxi-deva nas čeka. Da ne mislite da sami vodite devu, uz vas je uvijek njihov gazda koji čudnim zvukovima daje naredbe istima kamo da i idu i koliko brzo. Ponekad nam malo da uzde, čisto da imamo osjećaj da sami vodimo devu svojim putem. Čvrsto smo se držali dok nas je deva spuštala, a onda (ponovo) fotkanje s mankenkama.

DOBRO JE ZNATI: deve koje se jašu su pripitomljene, ali uvijek budite oprezni dok se ona diže i spušta. Čvrsto se držiti. Straha nemojte imati. Ako se vi ne bojite, neće se ni deva bojati. Vjerojatnost da vas deva zbaci je minimalna, ali može biti neugodno. Slušajte vodiča i ponašajte se kako spada. Nemojte maltretirati životinju, neće vas ni ona trpiti ako budete nemirni i naporni. 🙂 Nakon jahanja ne zaboravite ostaviti koji dinar bakšiša za vodiča.

Ah, i to je to. Šmrc. Naše Toyotice čekaju. MAšemo devama i krećemo prema Tozeru. Vozimo se preko slanoga jezera Chott El Jérid koje je u ljetnim mjesecima isušeno. Kao i sada. Samo na nekoliko mjesta nalazimo na barice vode u različitim bojama. Negdje su one crvene, negdje zelene ili žute, ovisno o mineralnima koji se ovdje nađu. Gotovo na pola jezera stajemo na kratkoj okrepi, wc-u i mini šopingu. OVdje je moguće kupiti pustinjskih ruža, ali njih ima i na drugim mjestima. Ovdje je možda cijena najpovoljnija. Kupujemo i malo datulja.

PREPORUKA: na svojim putovanjima naučila sam kad vidim nešto što mi se sviđa da odmah kupim. U početku sam govorila “to ćemo kasnije” ili “to ćemo tamo”. Naposljetku se ispostavi da toga tamo nema, da nemamo vremena, novaca ili nešto slično. Nađete li nešto po vama prihvatljivoj cijeni, kupite odmah. Nemojte žaliti ukoliko to vidite negdje kasnije i po nižoj cijeni. Što da to kasnije niste pronašli? Sigurno je sigurno.

Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake
Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake

Mislim da je bilo oko podneva kad smo stigli u Tozeur gdje smo išli na plantažu datulja. Iako prošlogodišnje, našlo ih se za kupiti. Košarica je bila 1 dinar. Zgodan suvenir. (moglo se dogoditi da ih ovdje nema pa onda ne bih doma niš donijela!) Čiča od svojih 90 i kusur godina još uvijek se penje za turiste na palmu i demonstrira svoje vještine. (A ja se bunim da me noge bole od hodanja. Fakat me sram!) Nisam rekla da smo se u kočijama provezli do same plantaže. Baš guba. Povjetarac pirka pa ne osjećamo kako sunce prži. Malo naslikavanja, pljuga i krećemo dalje.

Sada smo već nedaleko od hotela i fali nam osvježenje. Pomalo smo i gladni tako da će nam ručak odlično sjesti.

Hotel Phedra. Opčinjeni smo bazenom i pogledom na golf igralište. Iza njega je samo pijesak!!! Ah, voda, ah osvježenje. Sobe su na ok. Bacamo stvari, hitamo na ručak i odmah u vodu. Sunce piči da vam ne pričam, ali želja za brčkanjem, opuštanjem je puno jača. Moja Vodenka i ja odmaramo, dok “treći” Dugi odmara u sobi jer je jučer ponosno skočio u bazen i istgnuo vrat. (to je još jedna mala avantura koju smo imali, ali je ostavljam za kraj. kao napomenu. 🙂 )

Imam vremena do 17h. Sasvim dovoljno da se pošteno skurimo. Svakih 5 minuta smo u bazenu ili uopće ne izlazimo iz njega. Kakav smo tek foto sešn ovdje napravili!!!

U pola šest krećemo na adrenalinsku vožnju. Nestrpljivi smo, ali uopće ne znamo što nas očekuje.

OStavljam priču za sutra…

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)

SAFARI U TUNISU (2)

Predivno, najluđe i za pamćenje
II. DIO

4. dan – to je to. Došao je dan zbog kojeg smo odlučili posjetiti ovu (sad mogu reći) zanimljivu i divnu zemlju TUNIS. Rano smo ustali, sunce još nije ni izašlo, ali je bilo na pomolu. Još sinoć smo se generalno spremili kako bismo ujutro samo utrpali stvari u džip i imali dovoljno vremena za doručak (i sve drugo što ide uz to).

Safari džipovima u Tunisu / Photo: Sandra Bortek

Toyotice su spremno čekale. Ovi predivni (iako se ne kužim u aute, mogu reći da su bili odlični!) ternci bit će nam pola doma sljedeća tri dana. Iako namijenjeni za 8 osoba, vodič nas je radi našeg komfora rasporedio u grupe od 6 i 5 osoba (+ vozač). To je pametan čovjek, što drugo reći. Naši suputnici bilo je još dvoje mladih, Ivana i Damir, koji će nam biti odlično društvo u autu i koji su (vjerujem) jednako uživali kao i mi. S nama je išao i vodič pa samo ugodno popunili Toyoticu. Vozač Nemži (tko bi ga znao kako se to u stvari piše) postat će naš idol. Upočetku pomalo rezerviran jer i  nije pričao odviše engleskog, ali u ludoj vožnji on je progovorio hrvatski, a mi arapski. Yalla, yalla! (Idemo, idemo!)

Sunce se nazire. Skupili smo ekipu iz drugih hotela. Četiri Toyotice lagano kreću put juga Tunisa. Naša prva stanica je El Jem. Ovdje imamo obilazak odlično očuvanog amfiteatra kojeg su gradili stari Rimljani i koji je treći najveći u svijetu (prvi je onaj u Rimu – Coloseum, a drugi naša Arena u Puli). Inače, osim za borbe, ova arenica služila je i za skupnjanje vode, koja se kanalićima u podrumu navodila do mjesta gdje se voda skupljala. Izvedbeno rješenje bolje je od ostalih amfiteatara utoliko što su na njemu već ispravili prethodne greške pa je tako preglednost bila bolja. Ulazak je uključen u cijenu. Jedino što moramo nadoplatiti je slikanje, 1 dinar. Ovo je svuda normalno pa nas to uopće ne dira. Brijemo po zidinama, naslikavanje u podrumima gdje su držali životinje. Zapravo, jako nam se svidjelo. Ovdje ako baš želite možete kupiti maramu za glavu koja doduše nije original, ali će vam dobro poslužiti na putu (ako je već prije niste negdje kupili). Opet, cjenkanje je obvezno. Mali od zanata će vas pokušati uporno umotati u nju, ali ako niste zainteresirani morat ćete ih vješto izbjegavati. Čuvajte lovu i pokušajte imati sitnih novaca.

Ej Jem u Tunisu / Foto: Sake
Ej Jem u Tunisu / Foto: Sake

DOBRO JE ZNATI: Najmanja papirnata novčanica je 10 dinara koja njima predstavlja puno novaca. Imate li koju od 30 svakako je se pokušajte rješiti (ili većim šopingom, plaćanjem izleta ili je razmijenite). U vodičima stoji da imaju papirantu od 5 dinara, ali ja je nisam vidjela. Daklem, što se tiče novca, imaju 4 papirnate novčanice u apoenima od 5, 10, 20 i 30 dinara. Primjetit ćete da novčanica od 10 dinara ima 4 različite verzije pa neka vas to ne zbuni (kao u početku mene). Kovanice imaju srebrne i zlatne. OVe srebrne su od 5 dinara, 1 i 1/2 dinara. Zlatne su manje od dinara i to su 100, 50, 20, 10 i 5 milimes-a.

Put nastavljamo preko Sfaxa, Shkire do Gabesa. Usputno se zaustavljamo za naslikavanje među maslinicima (koje ovdje protežu kilometrima u savršeno geometrijski uređenim nasadima). Zanimljivo da uz tako malo vode,  relativno pjeskovito , masline tako dobro uspijevaju. Kako se vozimo dalje, krajolik se lagano mijenja i sve se više se osjeća utjecaj klime, pustinje. Priznajem, sve više prihvaćam ovu zemlju, ljude sam odmah zavoljela,…

Dolazimo u Gabes. Najzagađeniji grad koji je utakmicu za “capital of Tunisia” izgubio od Tunisa i kao utješnu nagradu dobio tešku industriju. Posjećujemo tržnicu začina. Naša sposobnost trgovanja vrlo brzo je napredovala pa sada već šoping obavljamo u 15ak minuta. Već nam je cjenkanje postalo i zabavno. Ovdje smo kupili i nešto duhana za šišu i ugljen. Trgovina je bila odlična jer je tip za prvotnih 45 dinara za duhan i još 5 dinara za ugljen na kraju spustio toliko cijenu da smo za 20 dinara dobili i duhan i 10 paketa ugljena (dakle oko 80 kn). Vjerujte mi to je super. Da smo imali još koju minutu, sigurno bismo se još bolje pogodili. Brzinski obavljamo i tetoviranje kanom za 0,5 dinara (u hotelu nam je tip htio uzeti 35 TND, ali smo se nakraju troje nas tetovirali za tu lovu, he he he). Brzinska tetovaža i nije odveć postojana, ali iz fore i malo konverzacije s domaćima ovo je prava avantura. Nakon upoznavanja i zafrkancije uskoro je pola placa uzvikivalo imena nas dvije. Definitivno su nas prihvatili. Slikanje s kameleonom. Što je putovanje ako ne kušate sve što vam se nudi, dodaknete sve što vam pruže i sve to ovjekovječite. I na kraju platite. Slikanje vrijedi 1 dinar. Ne znam gdje ću ponovo imati priliku držati kameleona u ruci i pustiti ga da hoda po meni. Ekipa umire od smijeha, a domaći uzvikuju “La Costa, la Costa”. Kameleonček je sretno skočio s moje ruke meni na prsa pa im je to bilo totalno fora (zna gdje je lijepo mjesto). Vozači su cijelo vrijeme s nama te je i njima guba kako se mi zabavljamo. Smijeha nam nikako ne nedostaje. Pozdravljamo Gabes, simpatičan i prljav.

Kuća u Matmati, tunis / Foto: Sake
Kuća u Matmati, Tunis / Foto: Sake

Pičimo prema Matmati, gdje prvo imamo stanku za ručak. Matmata je berbersko selo, 40 km od Gabesa, poznato po kućama zvane trogloditi, a čije prostorije imaju sposobnost zadržati temperaturu do nekih 20 stupnjeva (milina jer kad smo mi bili tamo bilo je valjda oko 40!). MAtmata je poznata i kao jedno od mjesta gdje su snimani ratovi zvijezda. Ovdje je naime bio doma Luke a Skywalkera. Specifičnost ovih kuća je to što su doslovce uklesane u stijenu. U stijeni ćete primjetiti samo otvor/vrata koja vode do unutarnjeg dvorišta iz kojeg se dalje može ući u ostale prostorije. Zanimljivo je za vidjeti.

Odlazimo na vidikovac na slikanje, a potom u posjet berberima koji još uvijek žive tamo (da čovjek ne povjeruje!). Možete se slikati s gospođom (naravno za bakšiš, hoće li to biti 1 dinar, manje ili više, ovisi o vama). OVa obitelj je imala mladu devicu pa nam je bilo još zanimljivije.

*  * *

Nema više onih divnih maslina. Sada je već to kamen i pijesak i pokoja palma datulje. Sunce priži. Nije nam toliko vruće jer je jako malo vlage u zraku. Moja glava svako malo viri kroz prozor. Sunce priži po mom nosu, a vjetar čini čuda za moju frizuru. Izgledam kao da me struja tresla.

Vožnju nastavljamo prema Douzu. Sahara nas zove. Kilometri asfaltiranih cesta vode nas kroz jedno veliko ništa. Ipak, u tom velikom ništavili, pijeska i niskog raslinja, uz cestu susrećemo policajca. Sam. Čekali li nekog ili radi? Ne bih vam mogla reći jer ovdje gotovo da nema prometa. Mimoišli smo se sa svega nekoliko automobila pa su nas i druga dvojica koja su pričala uz cestu jednako začudili. Kako li su se samo ovdje našli. Route 66… kao da nigdje kraja…

Mislim da je bilo iza 6 sati popodne kada smo stigli u hotel u Douzu. Stotine palma datulja radile su tako mili nam hlad. Hotel je imao 4 bazenčeka i osvježenje nam je bilo prijeko potrebno.

Večera. Skupila nas se nekolicina te nas je vodič odveo u jedan birc na rubu pustinje. Pijesak je poput brašna i tako je ugodno hodati po njemu. Naručujemo pivo (bezalkoholno), čaj i šišu. Učimo arapski, komentiramo viđeno i jednostavno smo puni dojmova. Meni je ludo. Vjerujem da je i drugima bilo jednoako zabavno kao i meni…

Nemamo vremena za dugo tulumarenje. Čeka nas još stotine kilometara. Rano ustajanje i još mnogo doživljaja…

…nastavak slijedi…

Ako niste pročitajte i:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)