SAFARI U TUNISU (5)

Kad priča dobije zavšetak
V. DIO

Prije nego nastavim svoju priču želim vas razveseliti novim/starim hitom, arapske muzike. Otkad sam se vratila iz Tunisa vrtim samo CD arapske glazbe koji me svaki put toliko oraspoloži i mislima vrati natrag u ludu vožnju džipom, gdje mi vrištimo od sreće dok trešti glazba u autu. Ma, što da kažem! NEPROCJENJIVO!

6. dan – Ustajanje i doručak je brzinsko. Nastojimo izbjeći ona tri busa maturanata koji su nam sinoć pomalo išli na živce. Ali kako da im zamjerimo. Mi smo preživjeli, a izgleda da su i oni. Pomalo čudno nakon svega što su radili na bazenu.

Naše drage Toyotice. Mislim da nekako osjećamo da idemo prema kraju da naš put napokon mora završiti ili barem ovaj dio priče. Krećemo prema oazi Chebika, a potom vijugavom cestom prema Tamerzi. U Chebiki se spušamo na sam izvor. Ovdje je predivno, ali je toliko vlage u zraku da jednostavno ne mogu vjerovati koliko sam se preznojila u tih sat vremena. Pogled govori sve. Nisam sigurna što da vam kažem o ovim oazama, imaju svoju povijest, ali kako bi se sve to zaista vidjelo morate ipak imati malo više vremena, i uplanirati sve to. Možda je idealna opcija privatni vozač. Platiš pa te sinko vozi kud god te volja.

U Chebiki naravno svi hrlimo na čaj, kavu i klopu. Žalim sve one koji ne mogu ujutro jesti. Nema mi slađeg od finog, šmekastog i obilnog doručka. Kako drugačije započeti dan!?

Tamerza mi je ipak bila malo slađa. Bazarčić je otvoreniji pa te ne mogu stjerati u kut da nešto kupiš. Ovdje se voda usjekla u stijene i stvorila kanjon, vodopade koji vas natjeraju da zaboravite na onu gomilu pijeska što vas zapravo okružuje.

Eh, da ne zaboravim. Upoznah nove prijatelje jedan od njih je i živahni salamander koji je oduševljeno hodao po mojim rukama i ramenima, a ovi domaći su dakako vrištali od smijeha. Zaključila sam da volim ove životinje – nisu sluzave niti su otrovne. Dakako, ne zaboravimo, PHOTO ONE DINAR! Ma evo ti dinar jer si tak simpa!

Ovdje smo nešto sitno bazarili jer su ovi trgovci bili toliko tvrdoglavi i nikako nisu htjeli spustiti cijenu. Valjda znaju da nam se žuri pa te vrte oko malog prsta. Naša taktika je defitivno ovakva:
1. pitaš za cijenu. on što god da kaže ti zakolutaš očima
2. on ruši cijenu (ako je dobro sruši) potom se mi počnemo nečkati
3. sada on pita koliko bi mi dali. Mi naravno lupimo neku brutalku.
4. on onda viče bankrot, pa mi vičemo bankrot
5. sad već on ponovo spušta cijenu, pa vi malo dignete i tako dok ne dođete do svoje posljednje cijene – koliko ste maksimalno spremni platiti za to. ukoliko ne prihvati onda fino recite “sorry no business, too much” i okrenite se. hodajte polako, velika je vjerojatnost da će vas zaustaviti i dati vam to čudo upravo po cijeni koju ste isposlovali.

SAVJET: budite brzi, nemojte se sramiti, nemojte misliti da vas vrijeđaju. zaboravite na ono “kako su naporni” – oni su jednostavno takvi i to je dio njihove kulture. U cijeloj toj priči poklonite im koji osmijeh, okrenite malo na šalu i samo vičite “my friend, it`s too much”. Nikako se nemojte koristiti književnim engleskim jer vas neće apsolutno ništa razumijeti. ne koristite naglasak već samo izgovorite: maj frend, ic tu mač, aj go bankrot. no mani. aj giv ju 2 dinar, no mor… i tako u nedogled.

Ovdje čak imaju svakavi čuda od životinja, čak i žive poskoke i škorpione koje love po kamenjaru. Brrr, e toga se već grozim. Palimo posljednju pljugu, malo se zafrkavamo i pičimo dalje put Kairouna. To je već daleko gore prema sjeveru i nadomak posljednje stanice – Hammameta. Zaustavljamo se još nekoliko puta od čega jednom na ručku – brijem u Gafsi, ali nemojte me ubiti ako sam u krivu.

Vožnja je duga. Glava mi non stop viri kroz prozor, ili barem svaki put kad je ograničenje brzine 50 km/h ili manje. Dio ekipe spava, a dio nas pokušava pjevati što god slušali. Vrištanje. Mislim da blejim ko tele kroz prozor. Onako tužno. Zapravo, nisam bila tužna, možda samo malo žalosna što moram napustiti “ovaj svijet”. Opušten, ležeran, drugačiji i meni zanimljiv. Znate onaj osjećaj kad odlazite daleko od doma i znate da nećete tako skoro doći, a srce vas boli i steže u grlu. Da, podsjećam, toliko sam se vezala za to “veliko ništa” da mi je sada tako mrsko što odlazim.

Kairouan. Muslimanski sveti grad. Pa evo, ako već nemate priliku otići u Meku ili Medinu, onda uvijek možete reći da ste bili u Kairouanu. Grad je osnovan 670. godine, a ime bi u prijevodu značilo – kamp, karavana, mjesto odmora. Ovdje ćete vidjeti veliku džamiju Sidi-Uqba. Nakon predstavljanja džamije i kratke povijesti grada odlazimo na kratku prezentaciju tepiha i ćilima. Predivno, samo kaj ja nemam para za to i nekak mi se ne da to tegliti natrag u Zagreb. A kam bum s tim?

Nastavljamo našu ludu vožnju. To ne mogu opisati riječima, a zapravo nisam ni sigurna smijem li. Vjerujte mi, takvu ludoriju kod nas nikada ne biste izveli. Da se mene pita, ja bih prva valjda iskočila iz auta. U Tunisu je to malo drugačije, kultura vožnje je drugačija i vrlo se lako prilagoditi. Doduše ne bih preporučila da se sami vozite ako nemate dovoljno iskustva.

Putem su nas vozač i vodič počastili lokalnim slastica. Pohlepno smo se bacili na njih jer nam je baš sad nedostajalo nešto slatko. Vodu pijemo u galonima i već nam to postaje normalno. A što sad ak nema vode? Pa tu je čaj i piva (nikako bezalkoholna. ja sam je prvi put tu probala i uopće mi nije jasno za koga je prave. Pa to je odvratno! Fuj!) Da ne biste krivo shvatili, ja inače ne pijem tako da kad ja popijem pivu, onda valjda mora i snijeg pasti. No dobro.

Final destination – Hammamet! Neeeeeeeeeeee! Umrijet ću! Pozdravljamo se s vozačima!
I ovim ih putem pozdravljam – dečki bili ste odlični! Pohvale cijeloj ekipi! Šmrc! Nadam se da mene nećete zaboraviti i da se vidimo uskoro. Ja se vraćam! A ako mi je suđeno, dolazim i prije nego što i sama mislim!

Odjurili smo u sobe, ostavili stvari i pohrlili na bazen. Ostali smo iznenađeni jer su danas večeru služili vani uz bazen, bacili su i malo roštilja. Bilo je baš zgodno. Mi smo se onak ko pravi Balkanci doteglili mokri i s ručnicima, a onda smo još sjedili te smo Vodenka i ja pisali memoare kako ne bismo zaboravili niti jednu stvar koja nam se putem dogodila.

7. dan – u potpunosti smo se prepustili hedonizmu i uživamo uz bazen, kavicu pa pivu. Večeras smo se prijavili za folklornu večeru, mislim da i to vrijedi vidjeti sad kad smo već ovdje. Da je koštalo, koštalo je, ali TO NEMAMO DOMA. Jeli smo koliko smo mogli. Danas je nas nekolicina bila na “butiStal” tableticama pa i nismo imali odveć apetiti. Malik, spasio si nas! (pa čak i one kaj su seruckali na usta, ali to je bilo nemoguće zaustaviti).

This slideshow requires JavaScript.

Ples trbušnih plesačica sve nas je oduševio. Ja sam uporno pokušavala pomaknuti svoje dijelove tijela poput njih, ali ih nikako nisam osjećala. Valjda ih ja nemam. Ne kužim. Vrhunac večeri bio je kad su tete skočile nama na stol. Dugi je sa svojim zbuksanim vratom jedva nadgledao situaciju dok je ova skakala njemu iznad glave (a baš mu je gore teško gledati). Iako je običaj da im se ubaci koji dinar u haljinu, iako su drmale i tresle kod nas se baš i nisu usrećile (ali im nismo ni dali da siđu sa stola). Nakon toga se čaga preselila na stejđ. Ostali smo zadnji pa su nas naposlijetku morali tjerati i van iz restorana. Ma zamisli, party is over!

Pozdravljamo se s ekipom kako nas bus lagano razvozi po hotelima. Većina odlazi spavati (već je bilo prošlo 12, a ustajanje je u 6). Samo je nas pet hrabrih zalutalo u disko preko ceste. Odčagali smo svoje na one lude hitove s kraja 80-tih (začudo čak smo znali i riječi!). Rastali smo se oko pola tri, ja sam još razmišljala kako ubiti vrijeme, ali nisam imala baš društva. Nije mi se ni spavalo. Sada je već prošlo tri sata, a što mi znači odspavati i to sitno? Sjedila sam nakratko u predvorju hotela dok se gomila strana koji su tek došli chekirala i uzimala ključeve od sobe. Joj, kako sam htjela još malo  ostati, ma da je bar još netko htio makar i na cugu samo da ne idemo spavati.
A noćno kupanje? Ni to nismo probali. Onda definitivno moramo nazad.

8. dan –  doručak. Nema čekanja. Pokupili smo cijelo društvo iz busa i pičimo za Tunis, zračnu luku. Nema gužve pa smo čim smo obavili check-in sjeli na kavu da se još malo ispričamo i pozdravimo s vodičem. Samo smijeh. Prisjećamo se svih divnih stvari, onako brzinskih, i ostavljamo Tunis puni dojmova. Izmijenili smo kontakte kako bi se možda čuli i kad se vratimo doma.

Vjerujem i nadam se da ću neka lica ponovo vidjeti pa makar i na nekoj kavici. Dobro je da smo iskoristili lipanj za safari. Srpanj i kolovoz su odviše vrući za ovakvu avanturu. Ah, ništa sada moram pronaći novu destinaciju dok mi Tunis ponovo ne bude suđen. Sigurna sam, vidjet ćemo se opet!

Pozdravljam sve moje habibije s puta. Želim im još mnogo putovanja, novih doživljaja, novih prijateljstava.

(nikad neću shvatiti gdje je nestao ostatak ekipe dok smo se naslikavali?)

Bislema my friend!

Vaša Posvuduša

Nisam mogla izdržati. Evo još jedan hit za kraj!

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (3)

Safari u Tunis (4)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s