SAFARI U TUNISU (3)

Pustinjska egzotika

III. dio

5. dan
Više ne pamtimo dane u tjednu, samo znamo da moramo rano ustati, sa suncem. Umor ne osjećamo jer euforija kola našim venama. Doručak rješen. Utrpavamo stvari u džipove i krećemo dalje.
Sljedeća postaja je prava pravcata pustinja. Mislim da se radilo o mjestu Zaafrane gdje smo doplatili jahanje na devama. Prava poslatica za nas željne novih stvari. Ja sam već ovo isprobala, ali sam bila uzbuđena zbog svojih dvoje kojima je ovo bilo prvi put. Oči im se sjaje, a osmijeh ne skidaju s lica.

Deve u Sahari, Tunis / Photo Sandra BortekOblačimo “halje” i marame i poput pravih pustinjskih lisica uskačemo, svaki na svoj taxi – devu. I nije to nešto što traje tako dugo, ali sama činjenica da jašete devu u pustinji je doživljaj sam za sebe. Kao da plovimo. Gibamo se u ritmu hoda deve. Naravno naslikavamo jedni druge, kamera se ne gasi. Bilo je oko 9 sati pa sunce nije tako visoko i nije nam vruće. Nakon 20 minuta “vožnje” sjašimo kako bismo se slikali na onim predivnim dinama i osjetili Saharu. IAko je pred nama samo gomila pijeska i pogled je pomalo jednoličan, svjesnost da ovdje ipak ima života, stvara neki respect prema zemlji, ljudima i njihovoj kulturi.

Nismo ni sjašili već se niotkuda stvaraju nekolicina domaćih koji prodaju suvenire i dvojica koji imaju male pustinjske lisice s kojima nas nude da se slikamo (dakako za 1 dinar – only for you my friend). Grabim je, uopće ne razmišljam jer upravo mi je bila želja vidjeti je uživo. Preslatko malo stvorenje, uplašeno i zbunjeno ipak je ostalo zabilježeno u mome objektivu. Iako ponekad tužne ovakve slike, to je tamošnja realnost. Nas strance baš takve stvari oduševljavaju.

Foto sešn na dinama je neizostavan, a ushićenje cijele grupe je vidljivo. Pijesak je žut i mekan poput brašna. Predivan je osjećaj hodati bos po njemu. Obuzima me gotovo jednaki osjećaj kao kad sam hodala Wadi Rumom u Jordanu. Nema briga, nema buke, nema ničega, doslovce ničega. Zanimljivo da niti u jednom trenutku nisam osjetila prazninu ili želju za komforom, već pomalo tugu što moram ponovo otići s mjesta koje me ispunjava. U ovakvom okruženju čovjek spozna sebe, jer ovdje ste samo vi bitni, ovdje ste samo vi i vaše ja. Eh, kada bi trenutak potrajao.

Taxi-deva nas čeka. Da ne mislite da sami vodite devu, uz vas je uvijek njihov gazda koji čudnim zvukovima daje naredbe istima kamo da i idu i koliko brzo. Ponekad nam malo da uzde, čisto da imamo osjećaj da sami vodimo devu svojim putem. Čvrsto smo se držali dok nas je deva spuštala, a onda (ponovo) fotkanje s mankenkama.

DOBRO JE ZNATI: deve koje se jašu su pripitomljene, ali uvijek budite oprezni dok se ona diže i spušta. Čvrsto se držiti. Straha nemojte imati. Ako se vi ne bojite, neće se ni deva bojati. Vjerojatnost da vas deva zbaci je minimalna, ali može biti neugodno. Slušajte vodiča i ponašajte se kako spada. Nemojte maltretirati životinju, neće vas ni ona trpiti ako budete nemirni i naporni. 🙂 Nakon jahanja ne zaboravite ostaviti koji dinar bakšiša za vodiča.

Ah, i to je to. Šmrc. Naše Toyotice čekaju. MAšemo devama i krećemo prema Tozeru. Vozimo se preko slanoga jezera Chott El Jérid koje je u ljetnim mjesecima isušeno. Kao i sada. Samo na nekoliko mjesta nalazimo na barice vode u različitim bojama. Negdje su one crvene, negdje zelene ili žute, ovisno o mineralnima koji se ovdje nađu. Gotovo na pola jezera stajemo na kratkoj okrepi, wc-u i mini šopingu. OVdje je moguće kupiti pustinjskih ruža, ali njih ima i na drugim mjestima. Ovdje je možda cijena najpovoljnija. Kupujemo i malo datulja.

PREPORUKA: na svojim putovanjima naučila sam kad vidim nešto što mi se sviđa da odmah kupim. U početku sam govorila “to ćemo kasnije” ili “to ćemo tamo”. Naposljetku se ispostavi da toga tamo nema, da nemamo vremena, novaca ili nešto slično. Nađete li nešto po vama prihvatljivoj cijeni, kupite odmah. Nemojte žaliti ukoliko to vidite negdje kasnije i po nižoj cijeni. Što da to kasnije niste pronašli? Sigurno je sigurno.

Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake
Hotel Phedra, Touzer, Tunis /Foto: Sake

Mislim da je bilo oko podneva kad smo stigli u Tozeur gdje smo išli na plantažu datulja. Iako prošlogodišnje, našlo ih se za kupiti. Košarica je bila 1 dinar. Zgodan suvenir. (moglo se dogoditi da ih ovdje nema pa onda ne bih doma niš donijela!) Čiča od svojih 90 i kusur godina još uvijek se penje za turiste na palmu i demonstrira svoje vještine. (A ja se bunim da me noge bole od hodanja. Fakat me sram!) Nisam rekla da smo se u kočijama provezli do same plantaže. Baš guba. Povjetarac pirka pa ne osjećamo kako sunce prži. Malo naslikavanja, pljuga i krećemo dalje.

Sada smo već nedaleko od hotela i fali nam osvježenje. Pomalo smo i gladni tako da će nam ručak odlično sjesti.

Hotel Phedra. Opčinjeni smo bazenom i pogledom na golf igralište. Iza njega je samo pijesak!!! Ah, voda, ah osvježenje. Sobe su na ok. Bacamo stvari, hitamo na ručak i odmah u vodu. Sunce piči da vam ne pričam, ali želja za brčkanjem, opuštanjem je puno jača. Moja Vodenka i ja odmaramo, dok “treći” Dugi odmara u sobi jer je jučer ponosno skočio u bazen i istgnuo vrat. (to je još jedna mala avantura koju smo imali, ali je ostavljam za kraj. kao napomenu. 🙂 )

Imam vremena do 17h. Sasvim dovoljno da se pošteno skurimo. Svakih 5 minuta smo u bazenu ili uopće ne izlazimo iz njega. Kakav smo tek foto sešn ovdje napravili!!!

U pola šest krećemo na adrenalinsku vožnju. Nestrpljivi smo, ali uopće ne znamo što nas očekuje.

OStavljam priču za sutra…

Ostali dijelovi priče:

Safari u Tunisu (1)

Safari u Tunisu (2)

Safari u Tunisu (4)

Safari u Tunisu (5)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s